Dvije me stvari ovdje prije svega drugog fasciniraju. Prva je ona na koju sam nabasao još davno prije negoli je film uopće ugledao svjetlo dana, a to je pitanje koje smatram itekako na mjestu. Dakle, zašto bi nekome, u našem slučaju kakvoj glavešini filmskog studija, kao ime redatelja netom kupljenog teksta na pamet palo ono prvenstveno autora - što on jest, što god o njegovim autorskim djelima mislili - Kevina Smitha? Drugo se da izvući iz prvoga, ali nažalost tek po završetku gledanja filma, a kreće se u slijedećim crtama: zašto bi pobogu, osim ponuđene mu novčane svote, dakle definitivno ultimativnog umjetničkog poriva, sam Kevin Smith pristao potpisati film sa ovako lošim tekstom?
Daleko od toga da me odgovori na ta pitanja zaista zanimaju, više su tu kao nekakav post festum potaknut najprije uludo utrošenim vremenom na gledanje ovog filma. Ono što je u krajnju ruku ovdje umnogome bitnije je to što je riječ o koji je točno onoliko brutalno neduhovit i idiotski realiziran koliko je na intelektualnoj nuli, sa neprihvatljivo imbecilnim preforsiranjem Tracyja Morgana i sa vjerojatno najgorom scenom ispitivanja sumnjivca ikat (sic!).
Ima pobornika teorije da iz svakog filma, ma bio taj i zadnje smeće, valja izvući nešto pozitivno, nešto za sebe. I sa jednim dijelom se slažem, onim u kojem ja nakon gledanja ovakvog filma za sebe mogu izvući nešto za sebe. Što bi u ovom slučaju bilo rastuća mogućnost da odsad unaprijed otpisujem autora koji je imao znatan utjecaj na moju filmofilsku mladost. A što bi pak značilo da se sa gornjom teorijom slažem tek donekle jer, iako sam ovdje nešto zbilja izvukao za sebe, to nešto nije ni izbliza pozitivno budući da, kao i u mnogim slučajevima, nije ni moglo biti. |