Sa puno većom dozom opore melankolije i poraza, čak i prije samog završetka, od svog se prvog dijela ovaj razlikuje i u tome što ima kronološki jednosmjernu radnju; iako i nju predstavlja prilično iscjepkanu, jer u ta dva sata treba ugurati godinu dana tumaranja po šumama i planinama, a i uhvatiti štogod vremena za likove, uvod, završetak i ponešto političke pozadine koja čitavu stvar okružuje. Odnosno, da ima i nekakav smisao.
Rezultat je film čak i manje dinamičan od svog prisilno odvojene polovice - koja ovako postaje tek nešto poput sestrinskog projekta - ali i manje premrežen idejom i načelima koji su vodili Guevaru koji su tamo bili prisutni. Che je tamo i kad je neke stvari odrađivao sa manjim voljnim momentom bio pun elana i pozitivne energije gledajući ukupnu sliku, dok je ovdje on puno tužniji lik, ne toliko opijen idejom o uspjehu te prvenstveno vlada prilično tjeskobno ozračje.
Sve je osim tih par stvari tu manje-više praktički isto, od pretjerano česte pojave dosade (jasno mi je da je u godinu dana bilo i više nego dovoljno vremena za prazan hod, ali u djelu od dva sata su na snazi neki drugi principi, što se ne bi moglo zaključiti gledajući Soderberghov film), izvrsnog Del Tora kao Chea (kojem opet fali fokusa na čovjeka, a ne na mit, ali to s glumcem nema veze) i općeg izostanka bilo kakve holivudizacije, što je osim Del Torove izvedbe u prvom redu ovdje hvale vrijedno.
No koliko god s jedne strane smetali hollywoodski zaglupljujući principi, plitke i šablonske radnje, imbecilni dijalozi i izostanak bilo kakvog respekta prema inteligenciji gledatelja, isto tako se s one druge dobar film ne može graditi tek na tome što mu se kao najveća prednost može istaknuti kako nije podlegao nijednom od navedenog. Pa makar imao i rijetko tako iznimnu centralnu figuru kao što je to Che Guevara. |