Pa je shodno gorenavedenom najpametnije zanemariti to što će film biti krcat klišejima i jednosmjernom radnjom, čiji će tok neizbježno u trećem činu prekinuti nešto (što god to 'nešto' bilo) prije nego se sve skupa završi poljupcima, izjavama ljubavi, a valjda i kojom popratnom aktivnosti. Tako je i ovdje; šablona je bez greške postavljena i valja ju slijediti, uz eventualnih par usputnih tweakova, recimo manifestiranih sa par trenutaka à la "Američka pita", a kraj je vidljiv i prije ubacivanja filma u player. Ako ne i prije posezanja za DVD-om na polici videoteke.
Naravno, manje je bitno 'što', ono što filmu priskrbljuje bodove i ono radi čega funkcionira ili ne je ono 'kako'. U romantičnoj komediji to se prvenstveno može primijeniti na razinu simpatije koju emitira par kojim se film bavi, o njima poprilično ovisi hoće li na kraju priča biti percipirana kao ljigava ili uspjela. S tim konkretno Baruchel kao najača točka filma, iako nema bog zna s čim raditi, nema nikakvih problema, dižući opći dojam sa svojom, očito urođenom simpatičnošću. Čovjeku naprosto leže uloge pomalo letargičnih likova, ali dobričina, nesigurnih i često ne pretjerano sposobnih tipova koji usprkos svojim manjkavostima imaju nešto za pounuditi.
A ono što nam film između ostalog poručuje je i kako ne samo da je sustav brojčanog ocjenjivanja nesavršen, nego je počesto i besmislen, a negdje čak i glup. Isto vrijedi i za ocjenu filmu; dok je ovaj svoju svrhu u tih sat i pol ispunio, nakon čega sam mu zalijepio adekvatnu ocjenu, i to dosta visoku, opet je riječ o djelu koje će iz mog pamćenja odlepršati prije negoli bivši premijer iz srca bivših stranačkih kolega. A s druge strane ima nekih 'trojki' kojima ću se iz ovog ili onog razloga puno prije vratiti. |