Iako se u uvodnih četrdesetak minuta čini kako je u pitanju tek jedan u nizu filmova gdje splet okolnosti nekoga tko se sprema kročiti u novi, bolji život spusti jednom tragedijom koja se mogla izbjeći na zemlju i ostavi ga tamo promišljati o ovome i onome, ono što slijedi uvelike opravdava pohvale koje su stigle u pravcu ovog filma.
Rijetko kad se dogodi da se napetost u ovakvoj mjeri bez problema održava u situaciji u kojoj nam je bliža kompletna slika negoli je to ijednom protagonistu. Ponajprije je to tako jer su svi oni ljudi od krvi i mesa, netko s kim se nije problem poistovjetiti. Netko kome je život namijenio određeni put, ali u isto vrijeme i povreman izbor kojim se tu i tamo može okoristiti kao zaobilaznicom. Netko tko ni sam ne zna što ga čeka.
Jedna od prvih asocijacija i gotovo nezaobilaznih usporedbi, ne samo radi mjesta iz kojeg film dolazi, je opus Michaela Hanekea. No, tamo gdje je on tek spreman poškakljati svoju publiku ostavljajući im otvorenim mnogo više nego bi to oni možda htjeli, Spielmann to radi prihvatljivije i dosta pristupačnije. Dotiče se važnih stvari, pitanja opravdanosti osvete, istine, pravde, perspektiva iz kojih se svo to troje razmatra i na koji način, a i problema u komunikaciji, te pritom uvlači u svoj svijet i narativno i emocionalno, fino zaokružujući jedno filmsko iskustvo. Za čistu peticu nije, ali za bezrezervnu preporuku
- svakako. |