Kao i spomenuti Hillcoatov film, blijedog je i depresivnog izgleda, vrti se oko protagonista koji se zaputi u određenom smjeru bez da zna koja mu je konačna destinacija, na cesti ga vrebaju bande pljačkaša, resursa nema, u prednosti je onaj s jačom puškom ili onaj snalažljiviji sa hladnim oružjem, a nepovjerljivost naspram sviju je instinktivna. No, ima i jedna bitna razlika. Naime, kod Elija, za razliku od dvojca koji traži naznaku boljeg života skrivajući se gdje stigne i koji spavaju sa jednim okom otvorenim, nema straha.

Zašto je to tako, može se zaključiti čim započne propovijedački ton - a i to se dogodi, dakako, tek nakon što u nekoj uvrnutoj verziji pobožnosti par nepismenih, smrdljivih bandita ostane bez ruku, zubiju, a potom i života. Da bi stvar bila gora, film je u tom pogledu sam sebi kontradiktoran; prvo se drži one 'u Bibliji je spas' priče, da bi se potom rugao tome kako je ista ta Biblija tek alat kojim se manipulira glupom masom, nešto što je dobro samo kao poluga upravljačkog mehanizma.

Stavite nešto takvo, autorski neodređeno, u okoliš u kojem se tek tu i tamo nazire prisutan glumački potencijal (Oldman je korektan, a niti se ne trudi, dok je Gambon jedan od najbespotrebnijih odabira glumca za neku ulogu ikada), ili pak gdje je jasno k'o dan da ga nema - naime, Mila Kunis čitav film ima samo jedan izraz lica, a nije joj jedini put da je takav slučaj - i dobijete jedan ovakav promašaj. Film koji skače sam sebi u usta, a da pritom nije jasno da li su autori, i pri kojem stavu, ozbiljni ili se tek rugaju. Ili možda naprosto podilaze što većem broju ljudi u publici, što je i najvjerojatniji, a bome i najgori izbor.