Film poput ovog, u kojem je teško odrediti koji njegov element - slika, okolnosti, prizori - kvalitetnije baca u depresiju, nije lako voljeti. Sva se tri navedena izvrsno nadopunjavaju; slika je sumorna i isprana, okolnosti surove i crne, a prizori ni najmanje ugodni i često jezoviti. Slika je potrebna okolnostima kao adekvatan partner u prikazu ništavila, bilo fizičkog, bilo moralnog i ljudskog, a one su pak potrebne kao dobra baza za prizore u kojima ima ljudi, ali nema ni najmanjeg traga ljudskosti. No, usprkos izostanku lijepih slika, film ima dušu i, koliko god se činio siromašnim, zapravo je prilično bogat tamo gdje je to bitno.
Doživljavate li filmsku umjetnost kao emocionalno putovanje, pri čemu vam nije prioritet tek ubiti dva sata vremena već nešto više, a da pritom imate želudac koji može provariti neke od ovdje prisutnih prizora, ovaj film je gotovo savršen za vas. Kažem 'gotovo' jer postoji jedan osnovni problem, onaj sa njegovim protagonistima, a to je da se s njima prilično teško povezati. Jer, što god mi mislili u toplini doma ili mraku kino dvorane, nikako sa sigurnošću ne možemo reći da bi baš mi bili ti koji bi se našli na njihovoj strani, a ne na onoj gladnog čopora željnog krvi, makar i one ljudske. |