Kad u neobaveznom razgovoru jedna od uključenih strana usporedi par sa Sidom i Nancy, jasno je da tu sve ne štima. Naravno, veza Toma i Summer neće završiti tako što će jedno od njih završiti sa nožem zabivenim u pleksus, ali će ipak - završiti. Odmah u startu nam to bez imalo zadrške priopći pripovjedač, jer 'ovo nije ljubavna priča, već priča o ljubavi', te nas ostavljajući da se u narednih sat i pol vremena, čak pomalo morbidno, zabavljamo u Tomovim mukama.

Jer tad je film najbolji, kad se sitni detalji seciraju dvaput, po jednom 'prije' i 'poslije', uz neizbježnu otrovnost one kasnije perspektive. Tako Summer prvo ima divnu kosu, krasan osmijeh i madež koji podsjeća na srce, a kasnije krive zube, ispucanu frizuru i mrlju koja podsjeća na žohara. Na početku je tu ples na putu do posla i nesebično pomaganje kolegama, a kasnije pokisla faca pri izlasku iz dizala i sasipanje u lice istim tim kolegama kako im je čitava profesija temeljena na lažima i prevarama.

No film pati od bespotrebnih sporednih likova, što kolega i prijatelja (iako jedan od potonjih ima čast izustiti najtopliju i najiskreniju rečenicu u čitavom filmu), što nadobudne mlađe sestre protagonista, koja čak nije toliko beskorisna koliko krivo koncipirana, a tek onda kao takva i beskorisna. Također i u idealnom svijetu savršen odabir za svoju ulogu Zooey Deschanel donekle podbacuje, bivajući više odsutna negoli treba te i pomalo beskrvna u svojoj izvedbi.

Tako film na kraju ostaje tek nešto više no prosječnim, solidnim ali ne i odličnim, a kojeg iznad površine drže u prvom redu fina režija i nekoliko scenarističkih bljeskova koje nam najčešće servira ovdje jako dobar Gordon-Levitt.