Tako Greggu u dvostrukoj kreativnoj ulozi, redatelja i scenarista, to baš i nije uspjelo. Filmom prevladava osjećaj nedostatka fokusa, i nakon devedest minuta bauljanja po raznim smjerovima bez točno određenog onog koji bi dominirao, izgleda kao da je slabašna glavna nit iskorištena tek kao podloga za sporedne radnje, koje redom izgledaju kao ekskurzija u bizarno. Prvenstveno se to odnosi na radnju vezanu uz mogućnost Isusovog potomstva, koja čak i kad prihvatimo pomaknuti Palahniukov svijet ovdje izgleda nespretno zalijepljena te ubačena u film bez ikakvog osjećaja za narativ.

Ono što svo to vrludanje donekle drži na okupu je Sam Rockwell, koji šarmom i pritajenom karizmom bez problema sjeda u praktički bilo koju rolu i u njoj se redovito osjeća ugodno. Uz nekoga s ovakvim pedigreom u glavnoj ulozi, hrpom i ovdje solidno predstavljenih Palahniukovih detalja te sa kompetentnijim redateljem, koji bi imao muda odsjeći ono bespotrebno i postaviti temu i ton te ih se držati čitavo vrijeme, ovo je mogao biti jako, jako dobar film. Kako dobar dio ionako nevelike ocjene otpada na Rockwella, Greggu u konačnici palac dolje.