Prva greška filma uočljiva je već u prvih pet minuta. Naime, film nema nikakvog uvoda. Nakon scene u kojoj malome Howardu majka govori o raznoraznim bolestima i uči ga riječi 'karantena', gledatelj je doslovce bačen na snimanje 'Hell's Angelsa' i Leonardovo vikanje na radnike, svoje zaposlenike na setu. Nikakve naracije, nikakvog predstavljanja. Samo dječačko, ali ipak odlučno lice glavnog protagonista kako viče i maše rukama usred respektabilne skupine aviona. Radi boljeg razumijevanja slabog početka filma odmah ću vam reći i kraj. Leonardo gleda u ogledalo i ponavlja jednu te istu rečenicu ('The way of the future'). Nije baš kraj filma za pamćenje, zar ne? Osim nepostojećeg uvoda i odjave osnovni problem Scorseseovog prikaza Hughesova života je neodređenost. Film neprestano luta od Hughesove opsjednutosti avionima, njegovih ljubavnih veza sa tadašnjim hollywoodskim ljepoticama i prikaza njegove ekscentričnosti. Štoviše, Hughes je prikazan kao luđak svoje vrste, pa mi je žao što ne poznajem nešto detaljnije njegovu biografiju da mogu usporediti činjenice sa Scorsesejevom vizijom. Na (blago) ludilo upućuje mnoštvo detalja, bilo krupnih, kao što je ponavljanje jedne rečenice unedogled ('Show me all the blueprints!', 'Come in with the milk.'), bilo sitnih (čitaj nepotrebnih). Od nekoliko tuceta uredno posloženih bočica sa vlastitim urinom, svojevrsne fobije od bliceva fotoaparata, neopravdanog straha od bakterija ili kombiniranja tenisica sa odijelima. Da se razumijemo, DiCaprio je s glumačke strane obavio dobar posao, ali je lik Hughesa jednostavno portretiran na jako nezahvalan način.
Od glumačke postave najbolji posao je odradila (zasluženo nagrađena) Cate Blanchett čija izvedba filmu donosi gotovo ocjenu više od zaslužene. Osim spomenutog DiCaprija, solidan posao su odradili Alec Baldwin i Alan Alda, dok je s druge strane prilično suzdržana jedna veličina, Sir Ian Holm. Iako je znao izvrsno odigrati uloge ljudi koji se baš i ne snalaze u svom okruženju (… iz 'Brazila'), stiče se dojam da se na setu našao sasvim slučajno, pa je upotrijebljen silom prilika. Osim portreta Katherine Hepburn kao pozitivnu karakteristiku valja izdvojiti i nekolicinu impresivnih letačkih scena i Hughesov završni obračun sa senatorom Brewsterom, ali osim toga malo toga zavrjeđuje epitete poput 'glavnog favorita' ili pak 'jednog od najboljih filmova godine'.
Scorsesejev stil pak varira od izvrsnih detalja poput korištenja manje boje na početku (tj. više na kraju) u dočaravanju doba u kojem se radnja odvija, do izrazito iritantnih, poput spomenutih bliceva fotoaparata, zvuka i pokreta zumiranja kamera i napadne glazbe u prvoj trećini filma. Jednostavno premalo od čovjeka koji je u karijeri snimio klasike poput 'Taxi Drivera', 'Raging Bulla' i 'Mean Streets'.
'The Aviator' je, najjednostavnije rečeno, prosječan film. Sasvim zasluženo poražen od Eastwoodove
'Djevojke' na svim relevantnijim dodjelama ove godine. Dok Eastwood potiče na razmišljanje i budi čitav spektar emocija (posebice na kraju), Scorsese u ovom slučaju potiče skoro isključivo na zijevanje. |