Prvi veliki ljetni spektakl dovaljao se eto i u naša kina, no prije nego što prozborim pokoju o samom filmu dozvolite mi jednu malu digresijicu vezanu za njegovog tvorca. Ma nije da Vas ja tu stvarno nešto imam molit' za dopuštenje al' eto zvuči lijepo i kulturno jel' da?
Ergo, slijedi digresija...

Bijesni Roland(o)
Svaki njegov film naime da se svesti pod zajednički nazivnik "bedastog, napuhanog, i specijalnim efektima pogonjenog spektakla", štoviše Emmerich je u recentnijoj hollywoodskoj produkciji postao pravi sinonim za gargantuaski tour de force razaranja i kataklizme. No pravi filmski fan jednostavno mora voljeti ovog redatelja.
Zašto?
Zato što njegov entuzijazam, dosljednost i neporeciva stvaralačka energija kojom razara sve i sva u svojim filmovima neodoljivo podsjeća na radove jednog drugog velikog hollywoodskog majstora katastrofe, Irwina Allena. Ako dakle Allena s pravom smatraju jednim od rodonačelnika filmova katastrofe koji je u svojim djelima s kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća ("Posejdnova Avantura", "Pakleni Toranj", "Roj") postavio njihove žanrovske okvire onda je Roland Emmerich jedini njegov pravi nasljednik. Upravo je dakle "bijesni Roland" čovjek koji je Allenove postulate destrukcije epskih razmjera, začinjenih pretjeranom teatralnošću i dramatikom (elemenata koji bi u bilo kojoj drugoj vrsti filma predstavljali neoprostive minuse no u ovom slučaju doslovce predstavljaju sol žanra) podigao na novu i višu razinu. Vješto koristeći najnovije tehničke i tehnološke dosege kinematografije Emmerich nas iz filma u film uvijek nanova opčinjava stvarima u kojima generacije kino fanova na jedan pomalo perverzan način najviše uživaju još od prvih dana pokretnih sličica: svekolikom razaranju u svojem najdramatičnijem i najstrašnijem obličju.
U hollywoodskoj tvornici snova malo je ljudi koji imaju petlju poput Emmericha i koji neće ustuknuti ni pred najspektakularnijim projektima. I na tome mu čovjek jednostavno mora odati dužno priznanje.
 
Film za pljuvanje? Samo u SAD...
Čitajući američke kritike "Dana poslije Sutra" čovjek nemože a da ne primjeti popriličnu podjeljenost tamošnjih filmskih kritičara. I dok su njihove pozitivne rekacije poprilično suzdržane one negativno intonirane kreću se u širokom rasponu od blago podsmješljivih do žestoko pljuvačkih i gotovo uvredljivo žučnih. Imajući u vidu svu osjetljivost američkog društva i atmosferu kolektivne paranoje koja je zahvatila sjevernoamerički kontinent nakon tragičnih događaja uzrokovanih brutalnim terorističkim napadom nemušto Emmerichovo poigravanje elementima političke satire (BTW meni je detalj sa vojskom izbjeglica koja pred katastrofom bježi iz SAD i opsjeda Meksičku granicu baš ono coool do koljena) u svom filmu vjerojatno izgleda poput stavljanja soli na živu ranu no promatrajući to iz udobne i mirne perspektive "Starog kontinenta" čovjek se jednostavno nemože oteti dojmu da su spomenute rekacije blago rečeno pretjerane.
Očigledno je Emmerichova politička žaoka (neosjetljivost američke političke vrhuške na očigledne ekološke poremećaje u njegovom filmu koja direktno asocira na nepotpisivanja sporazuma iz Kyota trenutno vladajuće američke administracije) ubola na pravo mjesto, pa se tamošnja kritika unezvjerena poput bika pred crvenom krpom osvetnički stuštila na detaljno čerečenje njegova djela, njegovu znanstvenu neutemeljenost, poigravanje klišejima i elementima čistog campa, naljepivši mu onako usput i etiketu, ni manje ni više već političkog pamfleta propuštajući pri tome samu suštinu stvari, da je u osnovi riječ o klasičnom primjeru raskošne eskapističke zabave, poslastici dakle za oči i uši a ne ono što se nalazi između njih.

OK, o čemu se tu onda doista radi?
Priča? je Emmerich u pitanju, ona je najjednostavniji element filma pa je tako i u ovom slučaju. Ergo, dolazi novo ledeno doba, brzinom ekspresnog vlaka. I to je otprilike to. Znanstvena podloga priče je klasično hollywoodsko trabunjanje, nisam znanstvenik i ne pada mi na pamet ustajati u obranu ili napadati njene pretpostavke ono što je za mene kao filmofila jedino važno jest da u svemu rečenom postoji barem zrnce naučne utemeljenosti (a ako je vjerovati raspravama koje su se oko filma rasprele među znanstvenicima temelja za katastrofični scenarij filma ima) a za sitnice može li plimni val biti visok 500 metara ili dva i pol kilometra boli me lijevo stopalo. Pobogu riječ je o filmu katastrofe a ne o dokumentarcu National Geographica, i zna se što nas u ovom slučaju vuče u kina: specijalni efekti i razaranje a ne sto postotna znanstvena utemeljenost njegovih  pretpostavki.
A specijalni efekti su jednostavno neodoljivi, u što uopće nisam ni sumnjao jerbo je Emmrich tu k'o doma. Tornadi koji paraju nebodere ko djeca konfete i tuča veličine košarkaške lopte tek su predjelo nakon kojega vrištite: još, još, udri jače manijače! A Roland udara, manijakalno i bespoštedno, slijede spomenuti golemi plimni valovi i ledene oluje koje mrznu krv u žilama, pravo pravcato CGI orgijanje zbog kojega smo, i nemojmo sada biti licemjerni, i došli u kino "in the first place".
Film doduše poprilično gubi na tempu u svojoj drugoj polovici, kao da se redatelj zamorio nakon uvodnog pandemonija i ostatak filma odradio "pod ručnom" dosegavši svoj dramaturški vrhunac već u samom njegovom uvodu i to je jedina prava zamjerka koja mu se može uputiti.

Ej, a glumci?
Istina, nije da je baš sve u "Danu poslije Sutra" ispalo iz računala, ima i ponešto živijeh glumaca, a najviše ima Dennisa  Quaida (BTW whatta f... is "paleoklimatolog"?). Premda za mnoge poprilično nemaštovit i neuzbudljiv izbor za glavnu rolu, ovaj se suzdržani glumac odlično uklopio u katastrofično okružje filma. Quaid naime spada u rijetku skupinu samozatajnih imena tzv. hollywodske glumačke B lige (poput primjerice Jeffa Bridgesa ili Kurta Russella), koji svojom zvjezdanom pojavom neće zasjeniti veličanstvenost čitavog filma a koji ipak posjeduju dovoljnu količinu talenta i karizme da na svojim plećima ponese i one manje važne ali neizbježne elemenete priče poput primjerice dramaturgije.
Stoga nije ni čudo što je Quaid mudro odlučio da ne filozofira previše i u stereotipnu ulogu znanstvenika koji otkriva strašnu tajnu i koji je onako usput i loš otac na svetoj misiji samotkupljenja vlastitih grijeha iz prošlosti ne unosi nikakav dodatni glumački angažman, što bi najvjerojatnije palo na pamet nekome od razvikanijih hollywoodskih glumačkih imena.
Nda, osim Quaida, u rijetkim pauzma između dvije provale bijesa majčice prirode, razbacane unaokolo raznim olujama primjetiti će te još i Jake "Donnie Darko" Gyllenhaala u roli u poplavljenom New Yorku zarobljenog znanstvenikovog sina, Iana Holma u dobro pogođenoj profesorskoj ulozi, kratko side kick ukazanje Jay O. Sandersa, Selu Ward zarobljenu u kavezu nepotrebne podradnje te  Perry Kinga u "posve iznenađujućem" zbunjenom izdanju američkog predsjednika koji pojma nema gdje mu je glava a gdje rep. Ma govoriti o glumcima kada je ovakva vrsta u pitanju jednostavno je nazahvalna stvar. Čini mi se da su se i oni sami, svjesni valjda činjenice da svi zajedno u stvari glume sporedne role u filmu u kojem je jedina prava zvijezda u stvari hrpa piksela nastala u virtualnom okružju nekakve Silicon Graphics radne stanice, pomirili sa stanjem stvari i nepoterećeno prihvatili Emmerichovu igru. Što se mene osobno tiče bio je to pravi ako ne i jedini mogući izbor.

Završne i prijelazne odredbe
Što dakle reći na kraju?
Spektakularnost Emmerichova filma napuhana je do nevjerojatnih proporcija, "Dan nakon sutra" na trenutke zaista djeluje dječje naivno, i da - njegova radnja sadrži logičke rupe kroz koje bi čovjek mogao protjerati autobus na kat a dijalozi u njemu naprosto pršte od pretjerane dramatičnosti a la "William dial 911 Shatner" ali... ono što je u čitavom filmu najvažnije, a nadam se da ste čitajući moj osvrt do sada već skužili na što ciljam, Emmerich isporučuje bez zadrške, na zadivljujući način i u oooogromnim količinama.
Stoga će te se nadam se složiti sa mojom ocjenom kada kažem da je "Dan nakon Sutra" prava pravcata "celuloidna katastrofa" -  u najboljem i bukvalnom smislu riječi.