Film je vizualna slikovnica prepuna dojmljivjih scena tibetanskog krajobraza, sa snažnim prikazima života nama dalekog naroda pomalo neshvatljiva načina života. Scorsese se nije zamarao detaljima oko kineske okupacije Tibeta, kao ni razlozima burnog previranja tog doba, te je očito da film ne teži biti zapadnjački spektakl s istočnjačkim začinom. Naglasak je stavljen na lik čovjeka koji je nosio sudbinu svog naroda čim se kao dijete osovio na svoje noge. Tako smo u Kundunu dobili dokumentarno biografsku dramu čija je jedina baza snažna emotivna povezanost sa svojim narodom, te priču koja nama zapadnjacima približuje kulturu svijeta po mentalitetu sasvim različitog od našeg. U pozadini priče vrti se višedimenzionalna prezentacija Tibetanske kulture, koja je čvrsto ukorijenjena u duhovnosti koja je nepomutna čak i onda kad taj miroljubivi narod doživljava okupaciju svoje zemlje uz zvejsrke progone i ubojstva.
Neloše se nakon filma i zamisliti, koliko su današnji svjetski pendrekaši i "održavatelji mira" spremi pod paskom "reda i demokracije" uljetati u tuđe zemlje i raditi reda, dok u slučaju bezočne otimačine Tiebta od strane komunističke Kine, nikad nisu bili spremi dati čak niti javnu poptoru vlasti u izgnanstvu, jednako kao što im potporu nisu dali čak niti Ujedinjeni Narodi. Nakon svih vizualnih impresija, neumitno ćete se prisjetiti političkog kurvaluka kojem smo svakodnevno izloženi. Nakon uspješne dvosatne meditacije, definitivno slijedi grubo buđene. Dobro došli nazad u život. |