| Bez ocjene |
|
| HRVATSKI NASLOV: |
| DAN POD SUNCEM |
| NASLOV ORIGINALA: |
| DAN POD SUNCEM |
| RE®IJA: |
| Vlado Zrnić |
| SCENARIJ: |
| Vlado Zrnić |
| ®ANR: |
|
Dokumentarni
|
| PRODUKCIJA: |
| Quadrum Film & Video |
| TRAJANJE: |
| 76 min |
| GODINA: |
| 2001 |
| IZDANJE: |
 |
| Joą nema komentara na ovu recenziju |
| Trenutno niste ulogirani pa ne moľete ni dodavati komentare |
|
|
 |
DAN POD SUNCEM
(DAN POD SUNCEM) |
|
Tema "Dana pod suncem" tijek je jednog dana od zore do sumraka u sjevernodalmatinskom pejzažu. Zrnić montira titranja prirode, atmosferske mijene i ljudski rad sintetizirajući ih u lirsku cjelinu prožetu mistikom prirode.
|
|
| | | |
Vlado Zrnić neobična je i sasvim apartna pojava na hrvatskoj umjetničkoj sceni. Ovaj 41-godišnji Zadranin po obrazovanju je slikar, učenik starinske i stroge venecijanske akademije. Afirmaciju je međutim doživio kao video umjetnik. Bile su to ratne godine 1991-4 kad je filmska javnost sa čuđenjem uočila da iz opkoljenog i uništavanog Zadra stiže najbolji videoart u tadašnjoj Hrvatskoj. Skupina tada tridesetogodišnjaka (Slobodan Jokić, Zdravko Mustać) iz Zadra je stizala sa siromašnim VHS proizvodima koji su odreda osvajali nagrade na našim i stranim festivalima. U toj je grupi bio i Vlado Zrnić.
Zrnić je kao video-autor bio sklon refleksivnim, elegičnim i mističnim filmovima zagonetnog ugođaja i minimalističke filmske forme ("Carinarnica vremena", "Ave morituri"…). Radio je nešto što je bilo sasvim izvan struje tradicionalnog videoarta, ali i hrvatske eksperimentalističke tradicije kojoj je pečat udarila tzv. Splitska škola eksperimentalnog dokumentarca. Postupno se udaljavajući od likovne prakse i video-instalacija Zrnić prelazi na film. 1997 snima "Ulični događaj braće Brkan", film o svojim velikim uzorima i prethodnicima, zadarskim fotografima braći Brkan. Film nije bio samo obrazovni dokumentarac o vjerojatno najvažnijim hrvatskim poslijeratnim fotografima, nego i fascinantni crno-bijeli vizualni esej. Iste godine Zrnić snima i dokumentarac "Mirila" koji osvaja Oktavijana i postaje zaista filmski redatelj.
U četvrtak je u zadarskom kinu Gotham (sasvim sigurno najboljem kinu u Dalmaciji i jedinom u Hrvatskoj koje se može mjeriti s lancem Broadway!) predstavljen Zrnićev prvi dugometražni i dosad sasvim sigurno najambiciozniji film - "Dan pod suncem". Riječ je o 76-minutnom poetskom dokumentarcu koji je inicijalno nastao kao naručeni film o zadarskoj županiji. Zrnić je u dogovoru s producentima "domaći rad" pretvorio u autorski film i izborio se za koprodukciju s najuglednijim dokumentarističkim fondom na svijetu, nizozemskom zakladom Jan Vrijman. Tako je nastao za naše prilike doista unikatan film: cjelovečernji eksperimentalni dokumentarac. Film je premijerno prikazan na festivalu u Amsterdamu gdje je ušao u izbor 24 filma u konkurenciji.
Tema "Dana pod suncem" tijek je jednog dana od zore do sumraka u sjevernodalmatinskom pejzažu. Zrnić montira titranja prirode, atmosferske mijene i ljudski rad sintetizirajući ih u lirsku cjelinu prožetu mistikom prirode. Radni zadatak "24 sata u Zadru" ulančava "Dan pod suncem" u specifičnu dokumentarističku tradiciju filmova kao što su "Berlin simfonija velegrada", "A propos Nice" ili "Monolog o Splitu" Ivana Martinca, presudni film hrvatske eksperimentalno-dokumentarne tradicije. Kod Zrnića se ta tradicija, međutim, ne osjeća osobito. Njegov specifični misticizam prirode i priprostog rada puno više podsjeća na Ermanna Olmija i donekle Tarkovskog, a ako Zrnić i ima svog hrvatskog bliskog srodnika onda je to Rudolf Sremec i njegove antologijske "Crne vode".
Za razliku od splitskih klasika eksperimentalnog dokumentarca Martinca i Zafranovića Zrnić bježi od gradske vreve, prepoznatljivih tragova kulture, pa čak i od grada kao takvog. Gotovo sasvim apstrahiran od bedekerskih veduta "Dan pod suncem" mogao bi biti snimljen bilo gdje u trokutu između Like, Lisabona i Libanona, da nije nekoliko kadrova Kornata. U Zrnićevoj viziji primarne, tople jednostavnosti nema puno mjesta ni za modernost. Njegovi ljudi rasterećeni su bremena 20. stoljeća koje kao da ih nije dotaklo: oni kupe sol, oru, veslaju i dime pršute kako su činili i 1900.. Taj bijeg u predmodernost, dakako, legitiman je. On je i logičan produžetak Zrnićeve olmijevske sklonosti nevinoj mistici prirodnih elemenata. Pitanje je međutim koliko je taj bijeg u predmodernost ujedno i bijeg od filmskog izazova koji bi bio teži.
Vjerojatno će mnogi - uključujući i potpisnika ovog teksta - dati prednost Zrnićevim kratkim filmovima u odnosu na "Dan pod suncem". Međutim, treba respektirati činjenicu da Zrnićev film revolucionarno pomiče standarde hrvatskog dokumentarca. Ne samo kao prvi dugi film ove vrste, nego i zbog perfekcije s kojom je napravljen, počevši od savršenog dolby surrounda, kamere Borisa Poljaka i Silvija Jasenkovića, pa do sjajne istokom prožete glazbe Olivere Dubroje koja bi se prema najavama trebala pojaviti i kao CD. |
|
| | | |
|
|
|
