| Bez ocjene |
|
| HRVATSKI NASLOV: |
| CHICO |
| NASLOV ORIGINALA: |
| CHICO |
| REŽIJA: |
| Ibolye Fekete |
| SCENARIJ: |
| Ibolye Fekete |
| GLAVNE ULOGE: |
| Eduardo "Chico" Rosza Flores, Saša Anočić, Đorđe Kukuljica, Damir Lončar |
| ŽANR: |
|
Biografski
|
| PRODUKCIJA: |
| Hunnia Film Studio/Maxima/Arte |
| DISTRIBUCIJA: |
| MG |
| TRAJANJE: |
| 108 min |
| GODINA: |
| 2001 |
| IZDANJE: |
 |
| Još nema komentara na ovu recenziju |
| Trenutno niste ulogirani pa ne možete ni dodavati komentare |
|
|
 |
CHICO
(CHICO) |
|
"Chico" Ibolye Fekete biografski je film o Bolivijcu mađarskog podrijetla Eduardu Rosza Floresu, čovjeku koji je kao novinar 1991 stigao u Istočnu Slavoniju. Tamo je za španjolski tisak izvještavao o srbijanskog agresiji na Vukovar i Osijek. U jesen iste godine zgrožen stradanjima civila i licemjerjem Zapada Rosza Flores baca fotoaparat i uzima u ruke pušku.
|
|
| | | |
| U većinski mađarskom selu Laslovu osniva i vodi Internacionalni vod, svojevrsnu malu hrvatsku legiju stranaca sastavljenu od lokalnih i vojvođanskih Mađara, djece njemačkih i američkih Hrvata, Bosanaca i zapadnih avanturista. Kao vođa Internacionalnog voda Flores "Chico" (nazvan tako po debeljuškastom Zagorovom pomoćniku) zamalo izmiče smrti. Uoči pada Laslova automobilom nalijeće na minu, ali se nakon šest tjedana kome budi u osječkoj bolnici. Ostao je živ, dočekao je snimanje filma o vlastitom životu i u tom filmu, štoviše, odigrao glavnu ulogu, sebe sama, na profesionalno uvjerljiv način. |
Kad netko proživi život pun peripetija i uzbuđenja, obično se kaže da je imao život kao za film. Kad netko proživi život pun uzbuđenja i kad kulminacija pustolovnog životopisa doživi kao inozemni dragovoljac u HV-u, u jesen 1991 u slavonskom Laslovu, čovjek bi za takvog mogao reći: ima život kao za hrvatski film. Kako s hrvatskim filmom - a osobito ratnim - stoje stvari, hvala bogu znamo. No film o kojem je riječ nije hrvatski, niti je junak tog filma Hrvat. Pa ipak, film "Chico" mađarske redateljice Ibolye Fekete najljepši je film o hrvatskog domovinskog ratu i najljepši spomenik hrvatskom patriotizmu.
"Chico" Ibolye Fekete biografski je film o Bolivijcu mađarskog podrijetla Eduardu Rosza Floresu, čovjeku koji je kao novinar 1991 stigao u Istočnu Slavoniju. Tamo je za španjolski tisak izvještavao o srbijanskog agresiji na Vukovar i Osijek. U jesen iste godine zgrožen stradanjima civila i licemjerjem Zapada Rosza Flores baca fotoaparat i uzima u ruke pušku. U većinski mađarskom selu Laslovu osniva i vodi Internacionalni vod, svojevrsnu malu hrvatsku legiju stranaca sastavljenu od lokalnih i vojvođanskih Mađara, djece njemačkih i američkih Hrvata, Bosanaca i zapadnih avanturista. Kao vođa Internacionalnog voda Flores "Chico" (nazvan tako po debeljuškastom Zagorovom pomoćniku) zamalo izmiče smrti. Uoči pada Laslova automobilom nalijeće na minu, ali se nakon šest tjedana kome budi u osječkoj bolnici. Ostao je živ, dočekao je snimanje filma o vlastitom životu i u tom filmu, štoviše, odigrao glavnu ulogu, sebe sama, na profesionalno uvjerljiv način.
Film "Chico" potpisuje Ibolya Fekete, 50-godišnja mađarska redateljica koja se nakon dulje scenarističke i TV karijere u režiji filma okušala 1996. filmom "Bolshe Vita" koji je iste godine osvojio Grand Perix uglednog festivala u Cottbusu. U suradnji s TV stanicama ZDF i ARTE Fekete je napravila biografski film o laslovskom el comandanteu u koji je financijskom potporom ušla i hrvatska strana, tako da je "Chico" tehnički gledano (i) hrvatski film. U Puli, međutim, nije službeno prikazan zato što je uoči festivala "Chico" dobio pozivnicu za natjecateljski program A festivala u Karlovim Varyma. Da bi ušao na ovaj ugledni festival (u kojem su od novijih hrvatskih naslova igrali samo "Isprani" i "Maršal"), "Chico" nije smio biti prikazan ni na jednoj međunarodnoj smotri, tako je za prisutne novinare organizirana samo interna projekcija u jednom od pulskih kina.
Čak i kad ne bi bilo laslovskog ratnog herojstva, Eduardo Rosza Flores "Chico" spadao bi u ljude čiji život zaslužuje film. Flores je rođen u Boliviji, a otac mu je bio potomak izbjeglih mađarskih Židova, kazališni redatelj i marksist. Dolaskom Allendea na vlast, obitelj seli u Chile gdje otac postaje Allendeov savjetnik za kulturu. Nakon Pinochetova udara Rosza Flores i njegova obitelj nisu se našli među "desaparecidos" (nestalima i ubijenima) zahvaljujući inozemnoj putovnici. Bježe u Europu gdje od Komunističke partije dobijaju instrukciju da se nasele u Mađarskoj. Mladi Eduardo koji nije po dolasku znao riječ mađarskog u Kadarovoj će satelitskoj realsocijalističkoj državi biti formiran kao lojalni komunist. Na očev nagovor odlazi na obavještajnu akademiju u Minsk, ali zbog upadljive andsko- indijanske fizionomije ne može raditi kao špijun. Postaje agent aerodromske sigurnosti i kao takav čak komunicira s tada svjetskom terorističkom ultralijevom zvijezdom, Illich Ramirez Carlosom. Nezadovoljan mrtvilom i, kako sam kaže, "mlakim" Kadarovim režimom napušta službu i uoči pada zida postaje novinar. 1989. radi reportažu iz Albanije i tamo doživljava prosvjetljenje i uviđa užas komunizma. Slijedi politički raskol s ocem, odlazak u Izrael i religijsko prosvijetljenje. Eduardov otac teško je prihvatio kasniju "Chicovu" laslovsku avanturu i činjenicu da mu sin ratuje s "ustašama". Chico mu je odgovorio kako "fašisti mogu ratovati i pod crvenom zvijezdom". Eduardo Rosza Flores se i danas divi Che Guevari i latinoameričkim gerilcima i drži da je u Laslovu ratovao za istu stvar za koju i Che: "kubanska je revolucija" reći će u filmu "bila nacionalna borba protiv strane eksploatacije, kao i borba u Hrvatskoj".
Da smo mi bili normalna i dostojanstvena zemlja, Eduardo Flores Chico imao bi danas kao Che svoj lik tiskan na majicama. Umjesto toga kao heroje smo uzdizali koljače starih baba, a trebala nam je mađarska redateljica da nam otkrije da je Chico postojao i da o njemu snimi najljepši hrvatski patriotski film. Ibolya Fekete shvatila je da je Chicova priča tako dobra da je je šteta pokvariti igranom dramaturgijom. Snimila je zato film koji je na pola puta između žilnikovskog fingiranog dokumentarca, stvarnog dokumentarca i pravog igranog filma. U filmu su paralelno montirani kadrovi Chicovih komentara i opservacija, dokumentarni snimci političkih i povijesnih događaja, te igrane retrospekcije na Chicovu predhrvatsku biografiju. Ipak, najveći dio filma zauzima Laslovo, Slavonije, osnutak Internacionalnog voda i Chicovo ranjavanje. U tom dijelu snimanom u Osijeku i okolici Chico glumi sebe sama, a ostale uloge tumače mahom slavonski glumci, među kojima i Saša Anočić, Đorđe Kukuljica i Damir Lončar. Treba reći da je taj slavonski dio filma ujedno i uvjerljivo najbolji. Nevjerojatno je da je Ibolya Fekete sa svojim cinema veriteovskim pristupom kudikamo bolje ulovila ratnu atmosferu, kaos i elegiju nego golema većina hrvatskih redatelja kojima je rat pet godina bio ispred nosa. To dakako ne znači da je film "Chico" bez mana: poneki su biografski dijelovi razvučeni, o ponekim zanimljivim dijelovima Flores očito nije htio govoriti, a južnoamerički dio filma nešto je manje sretno realiziran. Rosza Flores fascinantan je i kao osoba u kadru, malen, ali temperamentan, energičan i autoritativan, neka vrsta andskog Malog Jastreba.
Film poput "Chica" Hrvatska nikad ne bi mogla ponuditi svijetu, jer bi s našim u međuvremenu stvorenim imageom on bio shvaćen kao propaganda. Zato je pravi blagoslov da je ovu priču ispričala strankinja i da će je svijet vidjeti na uglednoj smotri u češkim toplicama i na uglednim televizijama kao ZDF i ARTE. Jako nas zanima, međutim, hoće li se za "Chica" naći dvorana i termina za hrvatsku distribuciju, ali i publike u Hrvatskoj koja bi ga htjela vidjeti. Ne nađe li se, to će biti ne samo civilizacijska, nego i patriotska sramota. |
|
| | | |
|
|
|
