Odbija raditi za svodnika. Najniža među kolegicama. Iznimno snažna, a ipak ranjiva (mada to gotovo nikad ne pokazuje). Zatrese guzom svako malo, ali ne na vulgaran način. Sklona je pretjerivanju, glasna, karikaturnog ponašanja, ali vulgarna nikad. Zapetljava se u zastore, zabušava u staklena vrata, skriva po grmlju od policije. Ako čuje glazbu jednostavno mora zaplesati, pa baš ako se u tom trenu nalazi nasred ulice ili pak u luksuznom klubu gdje u prepunoj dvorani pleše kao da je sasvim sama. Sviđa joj se Beethovenova 5. mada nije po njenom ukusu. Skakuće po stepenicama poput curice. Žudi za društvom, iako je sposobna zabaviti se sasvim sama. Sve ove karakteristike sasvim su očite, no Cabiria ima i nekoliko dobro skrivenih vrlina.

Naizgled zaljubljen par veselo trčkara periferijom Rima. Mladić predloži djevojci da zastanu uz rijeku. Kad se, osvrćući se, uvjeri da u blizini nema nepoželjnih promatrača, gurne djevojku u rijeku i otima joj torbicu. Djevojka je, naravno, Cabiria. Lakovjerna osoba kojoj nije prvi put da je jedva izbjegla smrt zbog nekoliko lira….niti će joj biti posljednji. Prva joj je reakcija na nemili događaj pokušaj opravdanja svog mladića. Upala je u rijeku, on se uplašio i pobjegao. Ubrzo ipak zaključi: „Koja sam ja glupača!“. U istom trenutku ugleda fotografiju Giorgija na ormariću i ne može suspregnuti osmjeh naklonosti prema tom guraču i otimaču torbica. Takva je Cabiria. Nesreća ju oduvijek pati, još od njezine petnaeste kad je majci trebalo novca a ona ju učinila sve što može da ga nabavi. No, ne žali se ona. Takav je život. Uvijek treba pronaći sreću u nesreći. Nikad ju neće pogoditi podrugivanja drugih „prijateljica noći“ poput: „Našla je novog propalicu kojem će reći: Volim te“ Samo će ju naljutiti. Iako joj budućnost ne izgleda sjajno pošto mnoge, nekad iznimno popularne, kolegice sad traže milostinju i žive u rovovima i okolnim spiljama, Cabiria nikad ne gubi nadu u bolje sutra.

Jedne večeri nakon što se obračunala s vratarom luksuznog hotela upozna glumca Alberta Lazzaria. Upravo se posvađao s djevojkom, pa pozove Cabiriju u svoju ogromnu kuću, posluži joj jastoga, kavijar i šampanjac iz 1949. Nakon što vidi sav taj luksuz ona mu ponosno kaže: „Imam vlastitu kuću s vodom, strujom, plinom. Svim pogodnostima. Imam sve! Čak i toplomjer.“ Nikad nije morala spavati u luci, poput ostalih djevojaka. Dobro, možda jednom ili dvaput. Kasnije će upoznati samaritanca koji noću posjećuje beskućnike i dijeli im namirnice i deke. „I ja sam vani noću, no nikad te nisam srela“. Rekla mu je pomalo naivno i pitala ga kako se počeo baviti time. Odgovorio joj je da ne zna ni sam, malo pomalo. To dvoje stranaca, dobar samaritanac i prostitutka, imaju dosta zajedničkog. Oboje donose veselje noću (sirotinja prosi danju, pa ih je lakše naći noću), jedina je razlika u tome da Cabiria ponešto i zaradi. Ne sviđa se njoj takav život. Nije ga odabrala, štoviše hodočastiti će s nekoliko kolegica u svetište Majke Božje (La Madonna del Divino Amore) samo da zamoli pomoć da promijeni život. Iako smatra da nije u Božjoj milosti. „Nismo se promijenile. Iste smo kao i prije.“ Razočarano će zaključiti. Zanimljiva je činjenica da je crkva oštro osudila prizore o dobrom samaritancu., zbog čega je ta sekvenca „čovjek sa vrećom“ izbačena iz filma na zahtjev producenta Dina de Laurentiisa. Da slučaj bude apsurdniji, lik je baziran na stvarnoj osobi. Samaritanac je u vreći nosio hranu i dijelio je beskućnicima Rima. To je, navodno, smetalo čelnicima Crkve jer je po njima uloga Crkve da nahrani gladne i činilo im se da film poručuje kako ne obavljaju svoju dužnost te su zbog toga smatrali te prizore neprihvatljivim za talijansku publiku. Tek pet ili sedam godina nakon premijere filma i nakon što su „Cabirijine noći“ stekle status klasika de Laurentiis je, na Fellinnijevu zamolbu, pristao vratiti materijale da bi se te scene restaurirale.

Federico Fellinni, jedan od najznačajnijih i najpoznatijih, ne samo talijanskih, odnosno europskih, već i svjetskih redatelja nam je kroz „Cabirijine noći“ darovao prelijepu i melankoličnu, no nimalo depresivnu priču. U recenziji „Cabirijinih noći“ slavni francuski kritičar André Bazin referirajući na Fellinnija prvi put koristi riječ auteur da opiše filmskog redatelja. Glavnu ulogu Fellinni je dodijelio svojoj supruzi Giulietti Masini, koja joj je donijela Zlatnu palmu 1957. u Cannesu. S potpunim pravom jer Giulietta briljira. Utjelovila je lik koji će ostati urezan u sjećanju svih sretnika koji su imali priliku odgledati „Cabirijine noći“. Gotovo svaka komična situacija u kojoj se junakinja filma nađe je referenca na Chaplinovu skitnicu. Masina tragikomičnom pantomimom, isto kao i u ranijoj filmskoj suradnji sa suprugom u „La Strada“, nepogrešivo imitira kralja komedije. Redatelj je priznao da je u „City Lights“, jednom od njemu najdražih filmova, pronašao uzor za „Cabirijine noći“. Ovo je posljednji film u kojem Fellinni koristi elemente neorealizma. Kroz Cabiriju već koketira s višim slojem društva. Mada će kasnije snimiti nekoliko remek-djela: poput „8 ½“ ili „Amarcorda“, nijedan od tih filmova ne može nadmašiti dražesnost „Cabirijinih noći“ ili „La Strade“. Nino Rota, uveličao je film svojom sjetno bajkovitom glazbenom temom. Temom, koja nije nimalo inferiorna njegovoj slavnoj glazbi iz „Kuma“. Producentima se nije svidjela ideja da Fellinni snima film o prostitutkama. Prema anegdoti, rekli su mu: „Snimio si film o homoseksualcima., imao si scenarij o ludnici i sad želiš snimiti film o prostitutkama. O čemu će tek tvoj sljedeći film biti?“ Fellinni je gnjevno odgovorio: „Moj sljedeći film biti će o producentima!“ Lik Cabirije nakratko se pojavljuje u ranijem redateljevom filmu „Lo sceicco bianco“. Srećom nije ostalo na tome, nego je Fellinni u potpunosti iskoristio potencijal tog iznimno simpatičnog lika ovim filmom. Tema usamljenosti uvijek je intrigirala Fellinnija. „Obično su oni koji su prepametni ili preglupi izostavljeni. Jedina je razlika u tome što se pametni izoliraju sami, a ove manje inteligentne izolira društvo.“ Takav je i lik Cabirie. Ona se jednostavno ne uklapa u milje u kojem živi. Tijekom snimanja filma „Il Bidone“ redatelj je upoznao Wandu na kojoj će bazirati Cabiriju. Živjela je ispod neke nastrešnice kod ruševina rimskog akvadukta. Isprva je bila ogorčena što netko narušuje njenu dnevnu rutinu, no nakon što joj je slavni redatelj ponudio hranu počela je komunicirati s njim i upoznala ga s okolnostima prostituiranja u Rimu. Vrijedi spomenuti i francuskog glumca Françoisa Périera koji je jako dobro interpretirao utjelovljenje okrutnosti i varljivosti svijeta koji nas okružuje kroz prevaranta Oscara. Na scenariju je surađivao i Pier Paolo Pasolini koji je već tada slovio kao autor kojeg fasciniraju mračne teme – poput prostitucije. Savjetovao je Fellinnija oko dijaloga prostitutki i svodnika.

Igrom slučaja Cabiria se nađe na pozornici ispred hipnotizera. S rekvizitnom kapom u obliku vražjih rogova, hipnotizer okrutno izigra jadnu djevojku da razularenoj rulji otkrije svoju profesiju. Kao da to nije dovoljno, uvjeri ju da je konačno našla pravu ljubav u obliku imaginarnog princa na bijelom konju imenom Oscar. Nakon gorkog trzaja iz iluzije uz podsmjehe gomile u gledalištu, utjehu joj pruži slatkorječivi muškarac zvan, gle čuda, Oscar D'Onofrio. On je obrazovan, kupuje joj bombonijere, cvijeće, vodi ju u kino i objašnjava kako film koji su upravo gledali nije snimljen prema stvarnoj priči nego izmišljenoj baš za tu priliku, tvrdi da voli pričati s njom jer ga samo ona razumije. Na kraju ju čak i zaprosi. Izgleda da se konačno i maloj Cabiriji sreća nasmiješila. Prodaje kuću, diže svu ušteđevinu iz banke da skupi miraz i odlazi autobusom u susret Oscaru. U novi obećavajući život. Nakon ručka, rastreseni Oscar odluči da bilo lijepo prošetati prečicom kroz šumu. Dođu do litice i kad ju Oscar upita zna li plivati, Cabirija shvati da ju želi ubiti. „Radi novca! Ubij me! Ne želim živjeti“….no Oscar kukavički uzima novac koji mu je svojevoljno dala i bježi. U situaciji težoj no ikad, Cabiria se laganim korakom uputi prema gradu. Dostignu ju klinci koji slave rođendan. Jedan svira harmoniku, drugi gitaru i društvo ih veselo prati. Našavši se usred tog veselja, Cabiria ne može suspregnuti osmjeh. Od njezine tuge ostala je samo suza od maskare na obrazu. Takva je Cabiria! Ponekad je toliko sretna da jednostavno stoji na ulici potpuno sama, na pljusku s ogromnim osmjehom na licu i uopće se ne obazire na dobacivanja potencijalnih klijenata. Oscar D'Onofrio ipak je u jednom bio u pravu: „Neke stvari ne mogu biti okaljane ljudskom vulgarnošću.“ Čak ni od strane potpunog ljigavca poput njega. Jednom mu je rekla: „Trebao si me upoznati kad mi je bilo 18.“ No, Cabiria će u duši uvijek biti ta djevojka. Jednostavna, sretna i neokaljana. Istina je da bi svijet bio bolje mjesto kad bi ga nastanjivalo manje ološa poput ovog s kojim se susrela Cabiria, no koliko bi samo svijet bio ljepše mjesto kad bi na njemu bilo više osoba poput nje. Svijet je jedan veliki cirkus i ako ne znaš plesati, nasmijavati i ponekad hodati po žici – loše ti se piše! „Le notti di Cabiria“ ne završavaju definitivnim zaključkom pa da više ne morate brinuti o sudbini junakinje. Fellinni je izjavio: „Sve od tada zabrinut sam o njezinoj sudbini.“ Ja, osobno, nisam zabrinut jer znam da će Cabiria u koliko god se teškoj situaciji zatekla pronaći razloga za osmijeh. „Vjerujem da postoji pravda na svijetu“ kako je znala reći. Jedino što ja mogu reći je: „Forza, Cabiria!“