VijestiNajaveRecenzijeSound Of VisionKolumneSpecialForumImpressumSearchFAQ
infobox: PAUČINA: QUAI DES ORFEVRES

KOMENTARI:

Re: PAUČINA: QUAI DES ORFEVRES
Eto i prvog Clouzota u paučini! najmanje poznatog pa je to više sjajan odabir!
svaka čast za sve ove godine što sam ja odgađao gavrana i nadnicu jules je najzad ispravio propust (lijenost, whatever...)Izvanredno!
Komentar: Rommel 20.11.2009.

Re: PAUČINA: QUAI DES ORFEVRES
hvala prijatelju za kojeg znam da Clouzota uvrštava među najveće autore sedme umjetnosti gdje mu je i mjesto. isto tako, siguran sam da će s vremenom i ostali redateljevi naslovi pronaći svoje mjesto u paučini!
Komentar: Jules 20.11.2009.

Re: PAUČINA: QUAI DES ORFEVRES
evo držim navedeni film u ruci i radujem se prvom gledanju kad mi se TV vrati s popravka.
Komentar: TonkoC 20.11.2009.

Re: PAUČINA: QUAI DES ORFEVRES
lijepo si primjetio optimizam i razigranost - uvijek mi se činilo da je to dijelom i što je to bio prvi film nakon zabrane rada...slično kao što i dassin u riffiju glorificira rad u polsatnoj sceni obijanja sefa bez riječi i glazbe - samo što je ovo bilo deset godina kasnije i zbog drugih razloga - mada opet tako sličnih - a o Clouzotu, Gavranu i cijeloj toj situaciji života i snimanja filmova među ostalim - pod njemačkom okupacijom - fantastično progovara Bernard Tavernier u filmu iz 2002 - Laissez Passe
Komentar: Rommel 20.11.2009.

Re: PAUČINA: QUAI DES ORFEVRES
ustvari Bertrand :)
Komentar: Rommel 23.11.2009.

Re: PAUČINA: QUAI DES ORFEVRES
pogledah sinoć ovaj film i moram reći da mi je ipak za nijansu lošiji od ostala tri Clouzotova remek djela. stoji to što Jules piše ali Quai, po meni, ipak ne doseže kvalitetu ostala tri filma.
Komentar: TonkoC 09.12.2009.

Trenutno niste ulogirani pa ne možete ni dodavati komentare
« povratak
Kolumna: PAUČINA: QUAI DES ORFEVRES

Kolumna: PAUČINA: QUAI DES ORFEVRES PAUČINA: QUAI DES ORFEVRES
(19.11.2009.)

Henri-Georges Clouzot, 1947.

„Imala je tra-la-la, svoj mali tra-la-la, nijedan muškarac nije odolio njenim čarima. S jednim tra-la-la, sanjali su tra-la-la da provedu noć u njezinom narjučju. Jer njezin tra-la-la je bio tako tra-la-la.“ Pjevala je Suzy Delair kao Jenny Lamour uz klavirsku pratnju muža Mauricea u drugom od četiri istinskih remek-djela Henri-Georges Clouzota – iznimno zabavnoj filmskoj misteriji ubojstva koja to zapravo i nije.


Kao za svoj prvijenac „Ubojica stanuje na broju 21“ („L'assassin habite... au 21“) Clouzot je i za „Quai des Orfèvres“ koristio književni predložak belgijskog šund autora Stanislas-André Steemana. Doduše Steemanova priča „Légitime défense“ skoro da i nema dodirnih točaka sa filmskom adaptacijom. Clouzot je kupio prava na adaptaciju knjige čiju je radnju potpuno zaboravio. Autora je tražio da mu pošalje kopiju knjige što ovaj nije mogao učiniti pošto je izdavač propao i knjige nije bilo u opticaju, no obećao je da će nabaviti jedan primjerak. U međuvremenu Clouzot je već napisao dvije trećine scenarija i kad je dobio predložak za istog uočio je da je Steeman podredio likove priči o ubojstvu i stvarao ih kako su mu trebali da razradi misterij ubojstva. Clouzot je s druge strane isti taj misterij ubojstva koristio tek kao poveznicu između likova čije je karakteristike stavio u prvi plan. Redatelj i scenarist je smatrao da dok je publika zaokupljena istragom i napetošću iščekivanja može „progutati“ mnogo više nego u psihološkoj drami. Oduvijek je volio citat Alfreda Hitchcocka : „Misterija ubojstva je komad kolača s grožđicama i ušećerenim voćem i ako si ga uskratiš mogao bi isto tako snimiti i dokumentarac.“ Iz tog razloga, mada ima poprilično realističnih prizora poput ispitivanja u policijskoj postaji iz naslova, „Quai des Orfèvres“ nije posve realistički film već sadrži poštenu dozu razigranosti.

Posesivno ljubomorni, proćelav i neurotičan no istovremeno simpatičan Maurice Martineau ni ne shvaća koliko je zapravo sretan čovjek. Oženjen je seksipilnom Jenny Lamour koja obožava koketirati s drugim muškarcima no nikad ne bi prevarila supruga. Njegova najbolja prijateljica još od dječačkih dana fotografkinja Dora Monier toliko ga voli da bi prekrila navodni zloćin njegove žene samo da bude sretan (barem se ispočetka čini da to radi zbog njega). Da, neki ljudi doista ne znaju koliko su sretni! Ipak ljubomora će Mauricea dovesti u vrlo nezgodnu situaciju. Jenny izvodi plesno (s naglaskom na mrdanju pozadinom) glazbenu točku u „kazalištu“ i želja joj je okušati se na filmu. Brignon je pogrbljeni ljigavi bogati starac s vezama koji obožava mlade djevojke kojima može dominirati. Pošto je Jenny iskusnija žena od uobičajene Brignonove klijentele smatra da će obraditi starca za ulogu u filmu bez puno muke no njihov se sastanak ne odvije prema planu. Brignon završi mrtav, Jenny je uvjerena da ga je ona ubila a njezin muž Maurice također stiže u Brignonvu rezidenciju s pištoljem i ubilačkom namjerom nakon što sazna za taj sastanak. Dočekao ga je samo starčev leš oko kojeg će se motati i fotografkinja Dora koja nakon što joj se prijateljica u koju je zaljubljena povjeri odlazi prekriti tragove koji bi upućivali na Jenny. Trojac tako osim emocionalne povezanosti sada dijeli i povezanost s ubojstvom (ili barem truplom).

„Rukujmo se ljevicom. Bliže je srcu!“

Clouzot stavlja likove tj. ljudski faktor u prvi plan. Istraga ubojstva tek je pokretač radnje koji zadržava pozornost gledatelja dok nam redatelj otkriva ljudske slabosti i osjećaje. Fotografkinja Dora, primjerice, koju izvanredno tumači Simone Renant postepeno svojim gotovo muškim manirama i ljubavlju prema Jenny otkriva lezbijsku stranu. Za one s jeftinijim ulaznicama svaka sumnja u njezino spolno opredjeljenje je raspršena komentarom inspektora Antoinea pred sam kraj filma: „Kad su u pitanju žene, nas dvoje nikad nećemo imati šanse.“ Jenny pobuđuje maštu mnogim muškarcima no nikad ne bi povrijedila ili prevarila svog Mauricea jer kao što veli: „Maurice je moj plamen. Možda ne gori žarko, no osvjetljuje mi put.“ Ona koristi svoje čari da dobije što želi, no nikad ne prelazi unaprijed zacrtanu granicu. Maurice je glupav u svojoj ljubomori, slabić koji lako plane no istovremeno simpatičan i dobrodušan srednjovječni muškarac. Osumnjičeni za ubojstvo puno su bolje osobe od ubijenog – pokvarenog perverznjaka. Brignon je dovodio djevojke niskog morala u Dorin studio na razgolićeni foto session. U jednoj sceni djevojka ga upita da li se skine do kraja na što starac ljigavo odgovori : „Ne draga, cipele ne. Nikada cipele.“ Kad Dora odlazi prikriti tragove Jennynog prisustva u perverznjakovoj kući šutne nogom njegov leš. Taj prizor su u doba izlaska filma pojedinci doživjeli kao provokaciju. Clouzot je izjavio: „Po meni smrt ne opravdava ništa.“ Kad je tokom intervjua upitan može li pljunuti na mrtvu osobu rekao je: „Naravno. Nije tako strašno kao pljunuti u lice žive osobe, posebice ako se radi o snažnoj osobi.“ Scena nije bila u scenariju, Clouzotu je sinula na setu i savršeno funkcionira u kontekstu priče. Lik koji je uvučen u središte nimalo zavidne situacije ujedno je i najzanimljiviji. Radi se o inspektoru Antoineu kojeg besprijekorno tumači Louis Jouvet. Inspektor Antoine je sve samo ne tipičan filmski policijski pravednik. S tim se redatelj jako lijepo poigrava u sceni kad se inspektor upoznaje sa Jenny koja primjećuje: „Ne izgledate poput policajca. Čak ne nosite ni kišni ogrtač.“ Antoine je odriješit, sarkastičan bivši pripadnik Legije Stranaca i jedino što je donio kući iz kolonija je malarija i tamnoputi dječak o kojem pažljivo skrbi i podučava ga geometriji za završni ispit. Posao mu je uloviti ubojicu čovjeka koji je dobio što je i zaslužio. Prljav je to posao, no netko ga mora obaviti.

Radnja filma odvija se u kazališnim krugovima (uvjetno rečeno) koji privlače masu ljudi raznolikih profila. U zadimljenom prostoru publiku sačinjavaju starije gospođe koje pokušavaju pjevati poput glavne zvijezde predstave, majke s bebama koje plaču, pijanci, adolescenti koji se dosađuju i muškarci koji sline nad izvođačicama. Pravi svijet u malom – zabava za gomilu bez prevelike umjetničke vrijednosti. Clouzot je postao „ozloglašen“ zbog svojih kritika društva. Jedan lik u filmu komentira Mauricea riječima: „Roditelji su mu bili buržuji pa vidi poroke svuda.“ Redatelj je često optuživan da ima pesimističan pogled na ljudska bića, da su mu likovi prijezira vrijedni, patetični i perverzni te da on uživa u tome. Po mom sudu takve optužbe ne drže vodu pošto svi Clouzotovi filmovi apsolutno odišu ljubavlju prema ljudskosti. On samo otvoreno prikazuje i drugu, mračniju stranu ljudske psihe. Svi glumci, kao i ostali suradnicu ističu Clouzota kao izvanredno preciznog i predanog redatelja. Metode su mu ponekad malo drastične – na snimanjima je išamarao većinu glumaca (za sebe tvrdi da je nasilan po prirodi) no većina glumaca koja je imala privilegiju da budu režirani od strane takvog umjetnika slažu se da se radi o najboljem redatelju s kojim su ikad radili. „Quai des Orfèvres“ mu je sasvim zasluženo priskrbio nagradu za najbolju režiju na filmskom festivalu u Veneciji 1947. godine.

Smatram da je film nepravedno u sjeni slavnog trojca „Le corbeau“ (Gavran), „Le salaire de la peur“ (Nadnica za strah) i „Les diaboliques“ (Demoni) jer se radi o jednako kvalitetnom, inovativnom i zabavnom ostvarenju. Montaža sekvence u policijskoj postaji kad svi koji su naišli na leš to poriču je genijalna. Pa prizor u kojem izvrsna Suzy Delair kao Marguerite Chauffournier Martineau aka Jenny Lamour dolazi kući ogrnuta u bundu koju zavodljivo skida i napući usne dok joj suprug Maurice prilazi a kamera prelazi na štednjak na kojem kipi mlijeko. Ne vidimo seks no znamo da ga je definitivno bilo! Dijalog je razigran i zabavan. Primjerice scena u kojoj Jenny komentira Dorinu privrženost njezinom mužu riječima: „Počinje s kockicama a završava u krevetu.“ aludirajući na njihovo prijateljstvo od dječačkih dana. Zatim bilo koja od sarkastičnih primjedbi genijalnog inspektora Antoinea ili usputni komentari ljudi koji se ne žele miješati u slučaj poput taksiste. „Što manje policajaca vidim, bolje se osjećam.“ To su samo neki od mnogih primjera genijalne scenarističke sposobnosti Henri-Georges Clouzota Glazba Francisa Lopeza u kombinaciji s Hornezovim stihovima savršeno prati taj duh razigranosti.

U doslovnom prijevodu naslov filma bi značio „Pristanište zlatara“, no naslov se odnosi na slavnu parišku policijsku postaju 36 Quai des Orfèvres. Postaju u kojoj su se našli svi glavni likovi filma kako bi se razriješilo ubojstvo kojeg nije počinio nijedan od njih već kukavički lopov koji je pokušao iskoristiti priliku za lakim plijenom. Od „Gavrana“ do snimanja „Quai des Orfèvres“ morale su proći četiri godine a sve zbog ljudske gluposti. „Gavran“ je zbog teme o anonimnim pismima koje razotkrivaju tajne (osuda doušništva) i kompanije pod nacističkim vodstvom koja ga je producirala optužen da širi anti-francusku propagandu. Clouzotu je bilo zabranjeno snimanje filmova, najprije doživotno no kazna je naknadno smanjena na dvije godine. Osim iznimne vizualne i scenarističke kvalitete koja krasi sve filmove Henri-Georges Clouzota još je jedan motiv stalan kroz čitav njegov opus– redateljev očit foot fetiš. Naprosto mora prikazati bosa ženska stopala, no više o tome sljedećom prilikom…

„Quai des Orfèvres“ jedini od četiri spomenuta redateljeva remek-djela ima posve sretan završetak. Bračni par Martineau vraća se kući u idiličnom predbožićnom ugođaju. Inspektor Antoine će pokloniti svom tamnoputom sinu set za izradu maketa iako je pao geometriju, dok Dori Monier ostaje utjeha u činjenici da je žena koju voli oslobođena svake sumnje upletenosti u ubojstvo. Stoga, ako vam se ostatak Clouzotovog opusa čini previše strašan ili pesimističan pružite priliku ovom razigranom misteriju, ne toliko ubojstva koliko ljudske psihe, slabosti i žudnje.

« povratak Goran Plantak
© 2003 popcorn.hr