Jedna od najprepoznatljivijih domaćih glumica, rođena 31. srpnja 1918. u Slavonskoj Požegi, završila je 1942. glumačku školu u Zagrebu.

Od 1945. je bila članica zagrebačkog HNK, od 1953. Dramskog kazališta (danas "Gavelle"), a od 1967. je djelovala kao slobodna umjetnica.

Širok raspon složenih dramskih uloga ostvarila je u kazalištu u Zadru te ponovno u zagrebačkog HNK kao Tanja u "Novom domu Bulgakova", Bianca u Shakespeareovom "Othellu" i Olivija u "Na tri kralja".

Visoke dosege kazališnog stvaralaštva postigla je u Dramskom kazalištu, surađujući s najvećim hrvatskim glumcima i redateljima na začetku traženja nove estetike i modernog teatra (Trnoružica u "Ljubav četvorice putnika Ustina", Zaručnica u "Krvavoj svadbi Lorce", Diana u "Vrtlarovom psu Lope de Vege", Blanche u "Tramvaju zvan čežnja" Williamsa), a glumila je i u "Stilskim vježbama".

I na filmu se potvrdila kao glumica koja može glumiti najrazličitije likove. Ostvarila je niz zapaženih uloga, među kojima je najveću popularnost stekla onom svojeglave tete Mine iz filma "Tko pjeva zlo ne misli".

Na filmu se pojavila 1952. glavnom ulogom udovice Roze u filmu Vatroslava Mimice "U oluji", a šest godina kasnije nagrađena je prvom nagradom na filmskom festivalu u Puli za film Nikole Tanhofera "H-8", za ulogu Švicarčeve žene.

"Zlatnu Arenu" dobila je i 1968. za komičnu ulogu u filmu Kreše Golika "Imam dvije mame i dva tate", u suradnji s kojim je kasnije ostvarila i ulogu tete Mine.

Glumila je u tridesetak filmova i TV serija, od "Dnevnika očenašeka" i "Našeg malog mista" do "Kapelskih kresova" i "Smogovaca". Jedna od njezinih posljednjih uloga bila je 2006. u filmu Matije Klukovića "Ajde dan ... prođi...".

Dobitnica je brojnih nagrada i priznanja, među kojima i nagrade Vladimir Nazor za životno djelo na području filma, nagrade za životno djelo Fabijan Šovagović Udruženja hrvatskih filmskih redatelja i nagradu Motovun film festivala "50 godina".