VijestiNajaveRecenzijeSound Of VisionKolumneSpecialForumImpressumSearchFAQ
infobox: JUNACI DIGITALNOG DOBA

EXTRA SLIKE:
Hulk i ekipa
Poceci efekata
Star wars
Pirati Davy
KOMENTARI:

Re: JUNACI DIGITALNOG DOBA
cestitke za tekst!
Komentar: mannaja 09.10.2007.

Trenutno niste ulogirani pa ne možete ni dodavati komentare
« povratak
Special: JUNACI DIGITALNOG DOBA

Special: JUNACI DIGITALNOG DOBA JUNACI DIGITALNOG DOBA
(08.10.2007.)

Specijalni efekti nisu ništa novo, postoje od kada postoji i filmska umjetnost kao takva. Recimo, sjetite se samo kratkog SF filma "A Trip to the Moon" Georgesa Méliesa iz 1902. godine u kojem se skupina astronauta, ili bolje rečeno gospode u svečanim odjelima zaputi na mjesec u raketi ispaljenoj iz topa koja se zatim zabije mjesecu ravno u oko.

Bio je to jedan od prvih filmova ako ne i prvi koji je koristio specijalne efekte i stop motion animaciju kako bi se na velikom ekranu prikazao jedan neuobičajeni imaginarni svijet (zapravo svemir) nastao u glavi Julesa Vernea, prema čijem istoimenom romanu je film i snimljen. S godinama su se specijalni efekti razvijali, te su se snimali vizualno još atraktivniji i zahtjevniji filmovi, kao što su recimo "Metropolis" iz 1927. ili "King Kong" iz 1933., ali i mnogi drugi naslovi. No, u 70-ima su specijalni efekti doživjeli pravu malu revoluciju pojavom danas kultnog filma "Star Wars: Episode IV - A New Hope" redatelja i mogli bi smo reći "oca digitalne tehnologije", George Lucasa. Bila je to istinska vizualna poslastica, film koji je nametnuo nove standarde što se specijalnih efekata tiče i ušao u legendu. Naime, još i dan danas se taj film smatra vizualno naj impresivnijim filmom ikada snimljenim. A jednako tako i naslovi poput kultnih filmova "Blade Runner" iz 1982. te "Terminator" iz 1984. su također imali značajan i trajan utjecaj na razvoj specijalnih efekata u svim narednim filmovima, te postali uzor za kvalitetu i divljenje. A kako je to tehnologija koja se konstantno razvija od samih početaka, bilo je samo pitanje kada će doseći jednu još višu razinu od one koja je dosegnuta u spomenutim remek-djelima.

Tako je u zadnjih desetak godina CGI (Computer Generated Imagery) digitalna tehnologija, uzela sve veći zamah u svijetu filma i otvorila nove mogućnosti Hollywoodskim, ali i svjetskim pa i amaterskim filmašima. Tako ovi posljednji zahvaljujući toj novoj tehnologiji mogu sad uz malo bolju kameru, malo jači kompjutor, malo znanja programa kao što su 3D Studio Max, Maya ili Adobe After Effects te malo dobre volje snimiti film i unutar četiri zida svog doma. I sve to bez nekog multi milijunskog budžeta. A to je zbog toga jer se dokazalo da gotovo ništa više nije nemoguće realizirati i prikazati uz pomoć računalne animacije - raznorazna bića, imaginarne svjetove, letjelice, masovne bitke, zapravo sve što vam padne na pamet. Evo, najnoviji primjer koji potvrđuje tu činjenicu su i filmovi koje smo ovoga ljeta imali prilike pogledati i u domaćim kinima: "Pirates of the Caribbean: At World's End", "Spider-Man 3", "300", "Sunshine", "The Fantastic Four: Rise of the Silver Surfer", a koji veliki dio svoje vizualne ekstravagancije mogu zahvaliti upravo CGI tehnologiji. Ali opet s druge strane, danas već i vrhunski specijalni efekti ne moraju značiti i kvalitetan film. Razlog tome je ponajviše činjenica da se u posljednje vrijeme u svakom drugom filmu veća pažnja pridaje kvalitetnim i raskošnim CGI efektima koji oduzimaju dah nego pametnoj priči, pa nam filmovi već pomalo izgledaju poput slikovnica i imamo dojam da nam se na tom polju više ništa novo ne može ponuditi. No ipak mora se priznati da je CGI danas dosegnuo svoje vrhunce do te mjere, da ne samo da se uspješno stvaraju razni virtualni svjetovi, izmišljena bića itd., nego se i sve češće u glavnim ulogama umjesto stvarnih glumaca pojavljuju CGI kreirani karakterni likovi. I time ne mislim na raznorazna čudovišta, dinosaure i ostala imaginarna stvorenja s koja se obično pojavljuju u filmovima i s kojima se stvarni glumci konstantno tuku, već na raznorazna bića, bilo ljudskog ili nekog drugog oblika koja iako nisu stvarna, bez problema pariraju živim glumcima na velikom platnu u svojim "glumačkim izvedbama". No prije nego spomenemo Golluma i Kong Konga, vratimo se malo na početak svega.



Dakle, prvim CGI kreiranim likom se smatra Bit iz filma "Tron" (1982.). No, on je bio sasvim jednostavan po geometrijskoj pojavi sa ograničenim mogućnostima pokreta i interakcije sa ljudima, ali smatra se prvim. Nakon toga CGI efekti su se postepeno počeli razvijati i sve češće koristiti u filmovima. Tako su u filmu "The Last Starfighter" (1984.) po prvi puta sve svemirske bitke i letjelice bile kreirane uz pomoć kompjutorske animacije, bez upotrebe modela i maketa, kao što je to bilo u slučaju prvih "Star Wars" i "Star Trek" filmova. No preskočit ćemo sve ostale svemirske bitke ( "Star Trek: Generations" ), dinosaure ( "Jurassic Park" ), zmije ( "Anaconda" ), robote ( "Terminator 2: Judgment Day" ) i ostala stvorenja koja su uslijedila nakon toga, i selimo se u 1998-u godinu. Po čemu je ta godina važna? Pa iskreno po ničem posebnom, osim što je te godine izašao jedan SF film koji doduše i nije postigao neki oduševljavajući uspjeh, kako kod publike tako i kod kritike, a zove se "Lost in Space". Bila je to dugometražna adaptacija istoimene popularne SF serije iz 60-ih godina. No ono po čemu se taj film ipak pamti, barem u krugovima ljudi koji se bave specijalnim efektima, jeste malo stvorenje kameolonskih sposobnosti, koje je zapravo izgledalo poput nekakvoga majmuna. To malo stvorenje je bilo specifično zbog toga jer je bilo kompletno napravljeno CGI tehnikom i u interakciji sa glumcima. Istina, danas gledano, tehnički to i ne izgleda Bog zna kako te se nije pojavljivalo nešto puno u filmu, ali moglo bi se reći da je to virtualno biće bilo među prvima koje je ravnopravno "glumilo" s ostalima pravim glumcima, iako zapravo nije pričalo. Također valjalo bi tu još spomenuti i glavnog negativca Gary Oldmana, koji se negdje pred kraj filma pretvori u kukcoliko biće, napravljeno u većoj mjeri uz pomoć CGI efekata.

Ali samo godinu dana kasnije, 1999-e izlazi novi nastavak Lucasove sage, "Star Wars: Episode I - The Phantom Menace". Film je u cjelini bio (pre)zasićen CGI efektima te mnogobrojnim svemirskim bitkama, raznoraznim stvorovima i izvanzemaljcima, između kojih se je posebice isticao jedan CGI lik od samog početka filma, Jar Jar Binks kao jedan od glavnih aktera priče. I upravo je taj lik podigao dosta prašine među fanovima serijala a i šire, i to najviše zbog svoje iritantnosti i neuvjerljivosti, tako da se u narednom nastavku, "Attack of the Clones" (2002.) i nije baš mnogo pojavljivalo, a u trećem još manje. No, bilo je tu još par CGI likova koji su bili od velike važnosti za tijek radnje, iako su se pojavili znatno manje nego Jar Jar, kao recimo Boss Nass, vođa podvodnih bića, pa Sebulba, glavni konkurent mladom Anakinu u famoznoj utrci, a i Jabba The Hutt se nakratko pojavio u obnovljenom CGI izdanju. U spomenutom nastavku iz 2002. uz Jar Jar-a kao jedan od glavnih likova po prvi puta se je pojavio i CGI Yoda, dok je u prijašnjem nastavku još bila korištena animatronička lutka, kao i u starim "Star Wars" filmovima. To je Lucas odmah iskoristio da uprizori jednu od najboljih lightsaber borbi na filmu, Yoda vs Count Dooku/Darth Tyranus. A ništa gore nije prošao Yoda ni u trećem nastavku, "Star Wars: Episode III - Revenge of the Sith" iz 2005., gdje se je sukobio i sa samim Dart Sidiousom. A osim Yode, u drugom nastavku su se pojavila još dva, sporedna CGI lika, no svakako vrijedna spomena. Bili su to Jettster Dexter i Watto, kojeg se je zapravo moglo vidjeti i u prvom dijelu, no ovdje je imao nešto "veću" ulogu. U trećem nastavku te SF sage, uz već spomenute CGI likove, kao novo pridošlicu, imali smo prilike vidjeti i Generala Grievousa, kiborga koji je ujedno i bio jedan od glavnih negativaca. Naravno, gledajući u cjelini sva tri film, bilo je još tu još raznoraznih CGI stvorova koji su bili u interakciji sa glumcima, ali ovi su se nekako isticali najviše jer su bili ravnopravni sa stvarnim glumcima, tj. imali su neke od vodećih uloga koje su bile iznimno važne za tijek priče i mogli bi smo reći da su "glumili", tj., pokazivali nekakve osjećaje. A kad smo kod "ravnopravnosti", treba posebno naglasiti da je nakon "Fantomske prijetnje" uvođenje CGI likova u filmove da "glume" ravnopravno sa ostalim stvarnim glumcima postalo sve češća navika.



Tako se je 2001. pojavio još jedan zanimljiv naslov, "Final Fantasy: The Spirits Within". Na prvi pogled sasvim običan CGI crtić. No bio je to zapravo prvi pokušaj da se stvarni glumci zamjene CGI ljudima. Granica između stvarnosti i virtualnog je tu zaista postala tanka, no film je neslavno propao, barem financijski, jer vizualno i tehnički nije uopće bio loš. Iako kompjutor još uvijek nije mogao a nit ne može zamijeniti prave ljude, jer od svih digitalnih stvorova i bića, čovjeka je najteže prikazati a da bude realan. CGI-em se ne mogu realno prikazati ljudske emocije, tekstura kože i ekspresije lica, ma koliko god se trudili i koliko god to izgledalo savršeno, uvijek fali ono nešto "ljudsko". No mora se priznati bio je to odličan pokušaj, a u budućnosti će ih sigurno biti i više. Ali iste te godine pojavljuje se naslov koji je ponovno napravio revoluciju kad su digitalni efekti u pitanju, radi se naravno o filmu "The Lord of the Rings: The Fellowship of the Ring" redatelja Petera Jacksona. Baš kao i u "Star Wars" filmovima bilo je i tu raznoraznih digitalno stvorenih čudovišta, nestvarnih bića i svega ostaloga, poput divovskih trolova, vatrenog demona Barloga, hobotnice, monumentalnih bitaka itd., ali najviše je intrigirao genijalni Gollum. CGI lik koji je u druga dva nastavka "The Two Towers" (2002) i "The Return of the King" (2003) posebice došao do izražaja.

Gollum je bio prvi digitalno stvoreni lik na kojem je korištena tzv. tehnika performance capture kako bi se postigli što uvjerljiviji pokreti tijela i ekspresije lica, a danas je već opće poznato da je taj posao "oživljavanja" Golluma na velikom platnu dobio glumac Andy Serkis koji je unio cijeloga sebe u taj posao i "udahnuo mu dušu", te je najzaslužniji za cijeli spektar raznoraznih Gollumovih pokreta i emocija. Čak se svojevremeno govorilo da bi za taj nastup Serkins mogao dobiti i Oscara, no na kraju se ipak nije išlo tako daleko. Gollumov spektar emocija i izraza lica bio je toliko raznolik i uvjerljiv da smo u nekim trenucima mogli bez problema povjerovati da je to stvarno biće a ne CGI lik. A po mnogima je Gollumova izvedba bila i bolja nego i izvedbe nekih stvarnih glumaca. U već spomenutom drugom nastavku Gospodara uz Golluma, kao jedna od važnijih kreatura pojavio se je još jedan CGI kreirani lik, Treebeard. Hodajuće i pričajuće drvo kojemu je glas posudio John Rhys-Davies, koji je glumio patuljka Gimlia. No, on je u nekim sekvencama bio napravljen i uz pomoć animatroničkog modela, iako su CGI efekti zaslužni u većoj mjeri za njegovo oživljavanje na filmu. Naravno, kao i u slučaju novih "Star Wars" filmova, i ovdje je bilo mnogo drugih kreatura stvorenih uz pomoć CGI-a od kojih sam već neke i spomenuo, no ove dvije su se nekako najviše izdvajale. Inače, za sve te efekte u "Gospodarima prstenova" je zaslužna kompanija WETA digital studio, koja se je i proslavila tim poslom u svijetu, te postala jedna od vodećih kompanija za specijalne efekte uz ILM (Industrial Light & Magic) Georga Lucasa.

I upravo je ILM već naredne godine, 2002-e htio dokazati da i oni konja za trku imaju. Tako se u drugom nastavku serijala o dobro poznatom malom čarobnjaku, "Harry Potter and the Chamber of Secrets", uz već dobro poznate ljudske likove pojavio Dobby the House Elf. CGI lik za koji se može reći da je ujedno bio i prva veća "konkurencija" Gollumu. Baš kao i u slučaju Golluma, i Dobbby je također neprestano bio u interakciji sa glumcima, a njegov spektar emocija je također bio raznolik i uvjerljiv, no ovaj puta je to bilo izvedeno bez korištenja te nove tehnike performance capturea. Tehnički je bio odlično izveden, ali prekratko se je pojavio (samo u jednom filmu) da bi zasjenio Gollumov nastup. Iste godine se je pojavio se na velikom ekranu još jedan dobro nam znani junak, "Scooby Doo". Mnogo se razmišljalo na koji način da se dobro poznati bojažljivi animirani pas prenese na filmsko platno, i nakon uvjerljivih dokaza u prije spomenutim naslovima, odluka je pala, Scooby će biti u cijelosti digitalan. Iako Scooby tehnički nije uvjerljiv kao što su to Gollum ili Dobby, te se ne može mjeriti sa njima, bilo s one tehničke strane, bilo s one "glumačke", opet s obzirom da se radi o ekranizaciji animirane serije, ispunjavao je svoj zadatak, i to veoma uspješno. A to dokazuje i činjenica da je dvije godine kasnije snimljen i nastavak, "Scooby Doo 2: Monsters Unleashed".



I onda je 2003. na scenu stupio vjerojatno najveći CGI lik u glavnoj ulozi (doslovno) - "Hulk"! Bruce Bannera je glumio kao što svi znamo Eric Bana, ali sama kreatura u koju se on pretvara u trenucima ljutnje i bijesa, realno gledajući zapravo se niti nije mogla prenijeti na veliko platno ni na jedan drugačiji način, nego uz pomoć digitalne tehnologije. Jer budimo realni, nabildani čovjek obojan u zeleno bi danas izgledao smiješno na ekranu, kao što je uostalom vjerojatno izgledao i 70/80-ih godina u seriji "The Incredible Hulk", gdje je Hulka glumio Lou Ferrigno. No ILM je uspio, digitalni Hulk je bio i više nego uvjerljiv i impresivan na ekranu, iako su se oko njegove (ne)uvjerljivosti lomila koplja i vodile žustre rasprave. No sve je bilo tu, emocije, ljutnja, bol, tuga, mržnja, sve se to očitavalo na njegovom licu. Za animaciju Hulka ponovno je bio korišten performance capture, a u "odijelo" Hulka je ušao sam redatelj Ang Lee, te je za sve Hulkove izljeve bijesa bio zaslužan upravo on, što je rezultiralo sa nekoliko impresivnih akcijskih scena i velikom spektrom emocija zelenog čudovišta. Hulk je definitivno svojedobno postavio visoke norme digitalne animacije koje je bilo teško priječi, no sljedeći film u kojem se je pojavio neki digitalno kreirani lik u jednoj od vodećih uloga, "I Robot" (2004), nije to zapravo niti pokušavao. U tom filmu je Will Smithu društvo umjesto Martina Lawrencea na velikim ekranima pravio Sonny. Sonny je bio digitalno stvoreni robot. Zapravo, svi roboti u filmu su bili stvoreni digitalno, no samo je za Sonny ponovno korišten (ponovno) performance capture, tako da svi njegovi pokreti i izrazi lica budu što ljudskiji, jer se htjelo prikazati da i on ima emocije i osjećaje. Taj posao je pripao glumcu Alanu Tudyku koji je ujedno i davao glas Sonnyu. Vizualno je Sonny izgledao poput Macintosha sa rukama i nogama, a sa Hulkom ili Gollumom se nije mogao mjeriti, ali kao što rekoh, niti je to pokušavao, no bio je sasvim uvjerljiv na ekranu kao sintetičko biće koje osjeća.

Baš kao i Scooby Doo, 2004. se je još jedan animirani junak probio na veliko platno zahvaljujući upravo digitalnoj tehnologiji. Bio je to dobro nam poznati debeli, ljeni i uvijek proždrljivi mačak željan lazanja, "Garfield". Te baš kao i u slučaju sa Scoobyijem, ni Garfield nije bio pretjerano uvjerljiv s tehničke strane, no bio je izgledom vjeran mačku iz animirane serije. Jedino što su autori pogriješili, je umjesto da su i njegovog najboljeg prijatelja psa Odiea napravili uz pomoć CGI-a, odlučili su se za pravog psa, pa je zbog toga Garfiled bio još manje uvjerljiv, no dječici je to ipak bilo dovoljno. Garfield se je još jednom pojavio na velikom platnu 2006. godine u nastavku, "Garfield: A Tail of Two Kitties", gdje su autori ponovili istu grešku iz originala. Odie je ponovno bio pravi pas, i nimalo nalik onome i animiranog filma i stripa.

I tako smo došli do 2005-e, a s njome i do Jacksonovog "King Konga" i "The Chronicles of Narnia: The Lion, the Witch and the Wardrobe". Oba filma mogu zahvaliti svoje postojanje digitalnoj tehnici, a "Narnijske kronike" su baš poput "Gospodara" također obilovale sa mnoštvo CGI likova, među kojima su se posebice isticali lav Aslan, zatim Mr. i Mrs. Beaver, Lisica i Vuk. I svi oni su se pojavljivali ravnopravno s glumcima, čak bi se moglo reći da su poneki imali i veće uloge od ljudi, važnije. No tehnički su ipak mrvicu zaostajali za nekim ranije spomenutim CGI likovima, ali ne previše. S druge strane, King Kong, koji je u cijelosti bio napravljen digitalno za razliku od onoga iz 70-ih godina koji je bio animatornička lutka ili čak u nekim kadrovima i čovjek u gumenom odijelu, je bio fenomenalan na ekranu, iznimno uvjerljiv i realan. A za sve njegove emocije i pokrete je ponovno bio zaslužan Andy Serkins, koji je baš kao i u slučaju Golluma opet obukao odijelo za peformance capture. I ponovno je obavio vraški dobar posao, jer upravo je KK od svih dosad spomenutih CGI likova, ujedno i najbolji u svojoj izvedbi, a i s tehničke strane je daleko napredniji. Tim filmom je WETA uspjela srušiti granice koje je ILM postavio sa Hulkom i postaviti nove standarde digitalne animacije, no bilo je samo pitanje kada će oni opet biti slomljeni.



Dogodilo se to već sljedeće godine kada je izašao film "Pirates of the Caribbean: Dead Man's Chest", u kojem je glavni negativac bio Davy Jones, koji je kompletno bio napravljen uz pomoć digitalne tehnologije, a za to je opet bio zaslužan ILM. Za razliku od Kapetana Barbosse iz originala "Pirates of the Caribbean: The Curse of the Black Pearl", i njegove uklete posade koja je tek pod zrakama mjesečine postajala skupina hodajućih kostura, Davy Jones je bio od početka pa do kraja isti, ljigavi, riboliki stvor sa pipcima umjesto brade i sa kliještama umjesto ruke, i bio je pravo vizualno savršenstvo, definitivno jedna od najupečatljivijih negativaca u posljednjih par godina koji se pojavio na filmu. A tu je naravno bila i njegova posada, koja se sastojala od mnoštvo maštovitih ali i zastrašujućih i odvratnih stvorenja, mješanaca raznoraznih morskih životinja i ljudi, a koji su također bili gotovo svi napravljeni uz pomoć kompjutora. A koliko je ILM dobro napravio svoj posao kad je u pitanju Davy Jones, govori i činjenica da mnogi nisu ni znali da je taj lik kompletno kompjutorski generiran lik, već su mislili da je glumac Bill Nighy, koji ga je odglumio imao na sebi protetiku, a da su samo neki dijelovi njega, kao npr. pipci dodani digitalno. No to nije bio slučaj, već je Bill baš poput svojih prethodnika Serkisa, Anga Lee-a i Tudyka na snimanju nosio usko i kako kaže neudobno odijelo za performance capture uz pomoć kojeg je "uhvaćena" njegova izvedba. No nije taj lik bio tako savršen samo zahvaljujući ILM-u, već i zahvaljujući samom glumcu, spomenutom Bill Nighyu i njegovoj odličnoj glumačkoj izvedbi. Bila je to odlična kombinacija njegovih glumačkih bravurija sa spektakularnim specijalnim efektima, te je on uspio tom liku udahnuti osobnost i dati mu specifični karakter. On je svojim gestikulacijama, izrazima lica, i kao što sam već rekao, svojim specifičnim glumačkim bravurijama dao mu jedan "šarm" i osobnost, a efekti su bili tu samo da upotpune tu njegovu izvedbu. Uz Jonesa i njegovu posadu, tu je bilo još naravno vizualno atraktivnih stvorenja i stvari, kao npr. Kraken divovska hobotnica, no to nisu bili karakterni likovi poput Jonesa. Jones se je još jednom pojavio na filmu u svoj svojoj raskoši u trećem nastavku te popularne franšize, već spomenutom "Pirates of the Caribbean: At World's End".

Valja tu još naravno spomenuti i "Spider-Mana 3", gdje su također neki od likova, prvenstveno Sandman, ali samo u svom pješčanom izdanju, proizvod kompjutorske grafike. No on je kvalitetom slabiji od Jonesa. kao jednog od novijih CGI likova valja izdvojiti i Silver Surfera iz "Fantastic Four: Rise Of The Silver Surfer" je također napravljen kombinacijom izvedbe glumca Douga Jonesa u sivo srebrnom odjelu koje je dizajnirao Jose Fernandez te CGI efekata za koje je zaslužna kompanija Weta Digital. A tu su i "Transformersi" u istoimenom filmu Michaela Baya.
Neke od karakternih CGI likova i filmova samo vjerojatno zaboravio spomenuti, no, toga zaista ima toliko puno da je teško izdvojiti one kvalitetne od onih manje kvalitetnih, ali eto, za sada bi to bilo to, iako sam siguran da će ih u budućnosti biti još više. Recimo prvi u tom nizu je svakako Hulk u nastavku na javljenom za 2008., "The Incredible Hulk", a valja izdvojiti i nadolazeći "Beowulf" Roberta Zemeckisa, projekt jako sličan filmu "Final Fantasy: The Spirits Within", jer su svi likovi ponovno rađeni uz pomoć CGI-a, i to prema postojećim glumcima (Angelina Jolie, Anthony Hopkins, Robin Wright Penn, John Malkovich itd.). da li će i "Beowulf" doživjeti sudbinu "Final Fantasya", vijdet ćemo na godinu kada će se film pojaviti u redovnoj kino ditribuciji.
I prije nego završimo ovaj ogled na razvitak CGI tehnologije na filmu valja spomenuti još jednu važnu stvar. A to je sve češće korištenje takozvanoga 3D stuntmena u filmovima. Možda se sad pitate što je 3D stuntman?. Za one koji ne znaju o čemu se točno radi, evo kratko objašnjenje. 3D stuntman iliti 3D kaskader je trodimenzionalni model nekog glumca koji se obično koristi u svim većim spektaklima koji sadrže zahtjevne i opasne akcijske sekvence koje ne mogu čak ni pravi kaskaderi izvesti bez opasnosti po život. Tako smo njegovu primjenu mogli vidjeti u filmovima poput "Matrix 2" & "3", "Daredevil", "Terminator 3", "Blade 2", "Spider-man 1", "2" & "3", "Hellboy", "Gospodaru 1, 2 i 3", "Ghost Rider" itd. U nekima je bio iskorišten sa manje uspjeha, a u nekima sa više uspjeha, ali svakako predstavlja još jedan revolucionaran smjer u razvitku i korištenju CGI-a na filmu.

I dok neki smatraju da pretjerana uporaba CGI-a uništava filmove i pretvara ih u šarene slikovnice bez priče i mozga u kojima je najvažnije demonstrirati novu tehnologiju, ipak trebaju uzeti u obzir sljedeće. A to je - da nema digitalne tehnologije ne bi bilo ni mnogih filmskih hitova pa čak i klasika kao što su "Terminator 2" ili "Jurski park" a na kraju krajeva i svima dragih i hvaljenih "Gospodara Prstenova". Stvar je samo u tome kako se ta tehnologija koristi i u kolikoj mjeri, jer pretjerivati se naravno ne smije u ničemu, pa tako ni sa efektima.
« povratak Ivica Pustički
© 2003 popcorn.hr