VijestiNajaveRecenzijeSound Of VisionKolumneSpecialForumImpressumSearchFAQ
infobox: ŽIVOT NA SJEVERU (1990-1995)

EXTRA SLIKE:
Dr. Joel Fleischman
Maggie O Connell
Maurice J. Minnifield
Ed Chigliak
Holling Vincoeur
Shelly Mary Tambo
Marilyn Whirlwind
Chris Stevens
Ruth-Anne Miller
Ed
KOMENTARI:

Re: ŽIVOT NA SJEVERU (1990-1995)
Zadovoljan sam da je netko tako kvalitetno komentirao jednu od meni najdražih serija. Zaslužuješ još jedno čitanje. Svaka čast.
Komentar: Chris Stevens 03.06.2007.

Re: ŽIVOT NA SJEVERU (1990-1995)
Odlična recenzija i genijalna serija. I danas nakon toliko godina... Nadam se da će je skoro reprizirat na tv-u, jer stvarno nam treba.
Komentar: xia 23.01.2008.

Trenutno niste ulogirani pa ne možete ni dodavati komentare
« povratak
Special: ŽIVOT NA SJEVERU (1990-1995)

Special: ŽIVOT NA SJEVERU (1990-1995) ŽIVOT NA SJEVERU (1990-1995)
(01.06.2007.)

TOLERANCIJA JE STANJE UMA

Kada je 1915. David Griffith, tzv. “otac filma”, snimio svoje rasističko djelo “Rađanje nacije” osjetio je što znači osuda javnosti. Ali kako svi imamo priliku za ispriku (bila ona iskrena ili ne), 1916. snimio je odgovor na svoje iznapadano “umjetničko djelo” kako bi svijetu pokazao da je upravo netolerancija krivac za sve ljudske nedaće.


Roslyns Cafe

Film se zvao “Netrpeljivost” ili “Netolerancija”. Ali Griffith je krenuo stražnjim putem pa je zapravo svijet pokazao kao netrpeljivo mjesto gdje dobri i pošteni, misleći ovdje, naravno, na sebe, bivaju proganjani samo zato što žele reći ono što misle. Sve je to u redu i ne mislim sada napadati slobodu izražavanja, ali poanta priče koju je Griffith uspješno podvalio svijetu nije bila tolerancija kao nešto što je nužno da bi svijet opstao u svojoj ljepšoj verziji, već upravo upiranje prstom u neke veće grijehe prošlosti kako bi sprao celuloidnu krv sa svog imena. Na žalost to mu je i uspjelo. Ako želimo pričati o ugroženim vrlinama pričajmo o njihovim ljepotama. One ne postoje kao nusproizvod moralnih mâna već upravo obratno.

Na sreću postoje neki ljudi koji su pravac lijepih namjera shvatili ispravno. Joshua Brand (inače tvorac planetarno popularnih “Soprana”) i John Falsey davne su devedesete otjerali mladog i perspektivnog doktora Joela Fleischmana u samu zabit Aljaske kako bi se u četiri godine odužio za stipendiju koju mu je država Aljaska tako dobrovoljno dala (125.000$ za studij medicine na Columbia University). Ali što je sve mladi Židov iz New Yorka naučio u malom mjestu Cicely nitko nije mogao pretpostaviti. Iako mu je to iskustvo ispočetka izgledalo nametnuto, kasnije je, kao i svaki čovjek koji želi biti bolji nego što jest, shvatio da je Cicely stanje uma, mjesto gdje živi posljednje utočište najljepših i najčudnijih ljudi na ovom svijetu. Tamo možda prozori nisu od čokolade, ali je svako kucajuće srce priča za oplemenjivanje duše i ovog začuđujućeg svijeta.

Danas kada gledamo s odmakom od 17 godina od emitiranja prve epizode već kultne serije (pilot je emitiran 12. 07. 1990., a zadnja epizoda "Tranquillity Base (Our Town)" 26.07. 1995.) možemo sa sigurnošću i bez bespotrebnog favoriziranja nekih „starih vremena i starih izgubljenih vrijednosti reći  da je ovo najbolja televizijska serija ikada snimljena. Možda nije bila glasna i provokativna poput stvari koje danas susrećemo, ali je NX uvijek na najsuptilniji način progovarala o svemu što pod suncem postoji. Ono što me oduvijek oduševljavalo, a tako će i ostati do kraja, jest činjenica da se s ovom serijom može odrastati od najlađih dana pa sve do neke tamo željene i duboke starosti, jer kada kod ponovno krenem na nezaboravno putovanje 110 epizoda pažljivo uguranih u šest sezona, pronalazim neke nove reference (knjige koje sam u međuvremenu pročitao, filmove koje sam vidio, sukobe koje sam doživio, vrijeme koje je prošlo), neke nove misli i osjećaje i odjednom neki likovi više nisu isti, neke više volim, neke manje, neke razumijem, a neki su se udaljili, ali krajnji osjećaj ostaje isti(iako još uvijek želim da netko snimi seriju s Adamom kao glavnim likom), Život na Sjeveru nikada ne prestaje oduševljavati svakom svojom sitnicom. Možda je nazanimljiviji moment u čitavoj seriji taj da je svaki lik u barem jednom situaciji bio i prijatelj i neprijatelj, graditelj i uništavač, anđeo i vrag – svakoga smo barem jednom jako voljeli, a drugi puta jednako snažno prezirali.

Iako se na prvi pogled čini da je serija od svojih početaka (kao i sve serije) s vremenom izgubila svježinu i originalnost (pogotovo problemi s odlaskom Rob Morrowa aka dr. Joela Fleischmana), s ovim velikim odmakom stvari više ne izgledaju tako. Čak i velike promjene u kastingu, produkciji, redateljima i scenaristima nisu uspijele uništiti početne namjere i zamisli tvoraca. Svaki je lik dovršio svoj put prema nama, odradio svoje najteže životne odluke i nedaće, ali pogriješio ili ne, učinio je to slobodan i sretan. Završni krug je na kraju postignut, a posljednja epizoda u kojoj se Joel pojavljuje i u kojoj traga za izgubljenim kristalnim gradom (The Quest) ostavit će traga za sve buduće televizijske generacije koje će željeti kopati po starim, ali vrijednim arhivskim materijalima u traganju za izgubljeni vremenom.

Ako ste mislili da ste sve naučili o samima sebi i okolini koja vas svakim danom sve više i više iznenađuje zavirite u živote običnih ljudi koji žive na dovoljno neobičnom mjestu da i sami budu neobični. Ovdje je riječ o svakodnevnim ljudskim nedaćama stavljenim u nesvakidašnji kontekst, ali nema tu zabijanja noža u leđa, nema tu nasilja, lažnih junaka, patetike i ostalog smeća koje ćete naći u drugim TV serijama (samo bih spomenuo beskrajne neprijatelje i besmisao uništavanja koje zapljuskuje male ekrane u beskonačni minutama svih nebrojenih „staničnih“ serija). Ovdje ljudi lijepo žive. I to nije zbog toga što ovo izmišljotina genijalnih scenarista već zato što bi svi mogli tako živjeti. Priča je to o našoj boljoj i dostižnoj viziji.

Pored svih ljudskih i nadljudskih emocija kojima možete biti svjedoci ako zaronite u sasvim drugačije stanje uma, jedan jedina vrišti iz svake pore svakog lika i svake situacije – a to je Tolerancija izgrađena na najvišem kozmičkog osjećaju – Empatiji.

Obratite pažnju na razvoj svake situacije, na suptilne poruke u svakom razgovoru (zamislite se nad svakim Chrisovim radijskim prologom i epilogom, svakom pjesmom koju čujemo kao usputni soundtrack, ali uvijek postavljenu na savršeno mjesto u savršeno vrijeme[1], svakom knjigom koju čita ili spomene) i zapitajte se zašto mi tako ne živimo? Uživajte u razumijevanju koje postoji među likovima i kako oni rješavaju svoje nesuglasice i životne probleme. Nitko od njih nije savršen, nitko nije bez mane, nisu ovi likovi dovršene slike humanosti, ali način na koji ovi ljudi kroče kroz život zaista je predivan. Zašto moramo u svemu tražiti odgovor i odobravanje? Ako čovjek nešto želi, a time nikome pa ni sebi ne čini zlo, tko smo mi da tražimo objašnjenje, tko smo mi da to ne toleriramo i pričamo o "čudnim" željama kao o nečemu nepotrebnom s osudom u glasu. Zašto nam je toliko teško, taj beskrajan svijet sa svim tim divnim stvorenjima, prihvaćati i tolerirati? Nemojte sada predaleko otići, ima tu mnogo toga za ispraviti, ali iskrena tolerancija je najbolji put.

Pitanje koje se sada nameće jest zašto je u priči o sjevernom životu nužan netko poput dr. Joela Fleischmana? Svako umjetničko djelo treba referencu od koje kreće. Život u Cicelyu ne bi bio toliko stran da nema nekoga tko tamo nije kod kuće. Cicely je trebao “stranca” da bi ga oživio. Joel je odrastao u netolerantnom svijetu, svijetu laktarenja, osuđivanja, svijetu prepunom loših namjera i neiskrenih pobuda. Svako njegovo pitanje, nerazumijevanje, emocija, svaka njegova začudnost upućena je upravo nama. Joel Fleischman je prisutan u svima nama. On je ovdje da postavlja naša pitanja, da se ljuti i čudi zajedno s našim manama. Mi učimo zajedno s njim i kroz njega. On je naš Sokrat, on je naša podignuta obrva – on je naša buduća tolerantnija verzija. On je Pitanje na Odgovor Lijepog Svijeta.

Prepričavanje 80 sati ljudske prirode snimljene u ovoj seriji bilo bi mnogo više od besmislenog. Jednako besmisleno bilo bi i skretanje pažnje na neke od epizoda ili situacija. Zaplivajte sami – nitko vas neće gurati. Živite život na sjeveru i svako jutro razmišljajte o svijetu oko sebe. Možda nećete izazvati padanje snijega ili dolazak Indijanaca, ali ćete izgraditi planine dobrih emocija, lijepe poput onih koje okružuju najljepši grad na svijetu – Cicely. Možda vremenom svaki grad postane stanje uma.

P. S. Što se tiče tolerancije i ljudskog napretka za daljnje istraživanje najtoplije preporučam ultimativni vodič kroz ljudsku toleranciju: John Stuart Mill i njegovo predivno djelo “Esej o slobodi”.

P.P.S. Mali uvodnik za svakoga tko nije nikada probao, a možda ima želju...

SUM:

Originalni naziv: Northern Exposure
Uloge: Rob Morrow, Barry Corbin, Janine Turner, John Cullum, Darren E. Burrows, John Corbett, Cyntiha Geary, Elaine Miles, Peg Phillips, Richard Cummings, Adam Arkin, Graham Green
Direktor fotografije: gostujući snimatelji
Glazba: David Swartz
Producenti: Joshua Bradn & John Falsey
Godina proizvodnje: 1990. – 1995.
Trajanje filma: 42 – 45 min po epizodi (sve skupa 110 epizoda)
Scenarij: gostujući scenaristi
Redatelj: gostujući redatelji
Tvorci: Joshua Bradn & John Falsey



[1] Nakon tisuća potpisa u peticiji za puštanje Northern Exposure na DVD, Universal se konačno odvažio (čitaj nanjušio paru) pustiti nešto što je odavno odbacio kao prošlu stvar, ali problem se javio kada su uvidjeli koliko su se promijenile cijene autorskih tantijema vezanih uz glazbu koja je korištena u originalnim epizodama. Zbrojivši na brzinu troškove uvidjeli su da je to jako skupo te su u prve 3 sezone izbacili većinu pjesama i zamijenili ih incidental glazbom, tako da ako kupujete ove dvd-e obratite pažnju da ćete biti zakinuti za mnoge bitne elemente vezane uz priču, atmosferu i closure mnogih priča.

« povratak Stavko Kljun
© 2003 popcorn.hr