Svake godine u siječnju, uzbudljiva filmska festivalska zbivanja pretvaraju Park City, inače uspavano zimsko izletište u državi Utah u jedan od najživljih gradova u SAD i epicentar filmske industrije u kojem najpoznatija i najutjecajnija  imena sedme umjetnosti rame uz rame sa pravom vojskom obožavatelja pokretnih sličica uživaju u festivalijama i dobroj zabavi do kasno u noć.

No, u početku nije bilo sve tako živahno…

Isprva Sundance je bio klasični filmski festival sa kojim, gle čuda, Robert Retford nije imao nikakve veze. Pokrenut 1978. godine od strane Filmske komisije države Utah, Sundance je bio tek jedna kap u moru filmskih zbivanja, maloga značaja čak i u samim Sjedinjenim Državama, a kamo li na svjetskoj sceni. Na samom se početku nije dalo ni naslutiti u kakav će veliki happening Sundance prerasti, bio je to mali festivalčić čija je osnovna namjena bila promocija turističe ponude Salt Lake Citya i šire mu okolice i popularizacija lokalnog (kad kažemo lokalnog mislimo na državu Utah koja je brat bratu je’no pet šest puta veća od Hrvatske) filmaštva sadržajima koji su većinom sačinjavale retrospekcije, prezentacije i seminari i koji su se uvelike razlikovali od onoga što festival danas nudi svojim posjetiteljima.

Godina preokreta…

Bila je 1985., tada se naime u čitavu priču upliče Robert Retford sa svojim "Redford's Sundance Istitutom" čija je osnovna namjera bila pomoć pri afirmaciji mladih nadarenih filmaša, festival shodno tome mijenja i formu i sadržaj te dobija i novo ime po kojem ubrzo postaje poznat širom svijeta i pod kojim ga i danas poznajemo. Festival se vrlo brzo seli iz velikog urbanog Salt Lake Citya u manji, komorniji i prisniji turistički centar Park City i dobija fizionomiju malog ali značajnog filmskog festivala koji potiče i afirmira novo, nezavisno filmsko stvaralaštvo sa prepoznatljivom neuštogljenom i prijateljskom atmosferom i “muvingom” u kojem podjednaki tretman imaju filmski poklonici i filmske zvijezde.

Nije prošlo puno vremena a “Sundance Film Festival”  već dokazuje svoj značaj ispravnost nove koncepcije izbacujući iz godine u godinu na svijetlo dana čitav niz novih imena poput genijalnog Stevena Soderbergha ("Sex, lazi i video vrpce") ili ništa manje karizmatičnog Quentina Tarantina ("Reservoir Dogs"), potonji ne samo da je na Sundanceu premijerno prikazao svoj prvijenac, vec ga je i producirao uz nemalu pomoc festivalskog (čitaj Retfordovog) Filmskog Instiruta.

A danas…

Danas je  “Sundance Film Festival” čvrsto ucrtan u godišnjem filmskom kalendaru utvrdivši na duge staze svoj značaj u svjetskim filmskim zbivanjima rame uz rame razvikanijim filmskim manifestacijama poput Vencijanskog, Berlinskog ili Kanskog festivala. Premda posljednih godina trpi veliku navalu komercijalizacije i premda se u masi istinskih fanova i nezavisnih filmaša u potrazi za novim i neiskvarenim imenima sve češće guraju i velike hollywoodske producentske njuške “Sundance” je prema riječima jednog od njegovih direktora, Hilarya Reitera bio i ostao utočište nezavisnih filmova i filmskih stvaralaca, u čemu u stvari i jest sva njegova veličina…