VijestiNajaveRecenzijeSound Of VisionKolumneSpecialForumImpressumSearchFAQ
infobox: KUROSAWA AKIRA: 95 GODINA OD ROĐENJA VELIKANA

EXTRA SLIKE:
Kurosawa Coppola Lucas
Yojimbo
Toshiro Mifune
Na snimanju 7 samuraja
Ikiru (Živjeti)
Hidden-Fortress
7 Samuraja
Hidden Fortress
KOMENTARI:

Re: KUROSAWA AKIRA: 95 GODINA OD ROĐENJA VELIKANA
Akira Kurosawa mi je uz Kubricka najdrazi filmski umjetnik, stoga sam naravno izuzetno sretan sto je popcorn na ovako lijepi nacin obiljezio 95. obljetnicu rođenja ovog filmskog genijalca. Imao sam srecu i zadovoljstvo da pogledam mnogo Kurosawinih filmova, zapravo njih 13 i stvarno kao sto i autor speciala kaze nitko nema toliko filmova koji sa pravom nose titulu klasika kao sto to ima Imperator Kurosawa.
Kao veliki Kurosawin i Mifuneov fan, spomenuo bi jos jednog japanskog genijalca Takashi Shimuru, (legendarni karizmaticni vođa Kambei u filmu Sedam Samuraja), nedavno je bila 100. obljetnica njegovog rođenja, a rijec je o jednom od najboljih glumaca u filmskoj povijesti, uz Mifunea svakako najveci japanski glumac, a Takashi Shimura je sa Kurosawom surađivao na cak 22 filma!.

Hvala Gandu sto je otvorio topic u kojem je dao obavijest da je objavljen novi special jer sumnjam da bi isti vidio tj. skoro procitao i kao secer na kraju - Sve pohvale Sergeju sto je na ovako lijepi nacin obiljezio Kurosawin rođendan. Svaka cast! :)
Komentar: HAL 9000 23.03.2005.

Re: KUROSAWA AKIRA: 95 GODINA OD ROĐENJA VELIKANA
potpuno si u pravu no neke sam podatke sačuvao za filmove koji će završiti u paučini...
primjeti da sam i sturgesa zaobishao....a Shimuru i Sturgesa povezuje samo jedan film....:))))
Komentar: Rommel 23.03.2005.

Re: KUROSAWA AKIRA: 95 GODINA OD ROĐENJA VELIKANA
Je l' to on ovan u horoskopu? ;)))

Svaka cast Sergej, mogu samo reci da se nadam da ces i ubuduce na ovakav nacin obeleziti jos neku godisnjicu. :)))
Komentar: Pajke 23.03.2005.

Re: KUROSAWA AKIRA: 95 GODINA OD ROĐENJA VELIKANA
izvlačiš to neke paralele? :)
Komentar: Rommel 23.03.2005.

Re: KUROSAWA AKIRA: 95 GODINA OD ROĐENJA VELIKANA
Da si kojim slucajem postao reziser mozda ne bih ni morao. ;))
Komentar: Pajke 24.03.2005.

Re: KUROSAWA AKIRA: 95 GODINA OD ROĐENJA VELIKANA
Rommele, kralju.
Komentar: DarkMauL 24.03.2005.

Re: KUROSAWA AKIRA: 95 GODINA OD ROĐENJA VELIKANA
hvala darkie, daleko sam josh od sith lorda ali napredujem svakog dana u svakom pogledu :)
Komentar: Rommel 24.03.2005.

Re: KUROSAWA AKIRA: 95 GODINA OD ROĐENJA VELIKANA
Strpljenje je vrlina ;)
Komentar: DarkMauL 27.03.2005.

Re: KUROSAWA AKIRA: 95 GODINA OD ROĐENJA VELIKANA
Evo gotovo 5. godina poslije, polako smo se priblizili (jos 5 dana) i 100. obljetnici rodjenja (po)najveceg filmskog genija. U medjuvremenu sam pogledao SVE Kurosawine filmove (posebno hvala Criterionu na sjajnim izdanjima) i mogu samo ponoviti AKIRA KUROSAWA = GENIJ.
Inace gledajuci povijest filma bilo je zaista velicanstvenih suradnji autora-rezisera i glumaca, od Johna Hustona i Bogarta, Anthonyja Manna i Jamesa Stewarta, Ingmara Bergmana i (npr.) Liv Ullmann, Johna Forda i Waynea, Herzoga i Kinskog itd. i svaka ta suradnja je rezultirala efektom gdje su i autor i glumac izvlacili ono najbolje iz sebe, no IMO nitko nije nadmasio ono sto su stvorili AKIRA KUROSAWA i TOSHIRO MIFUNE. :awe:

Citaju svoj komentar od prije pet godina, bio sam malo nepravedan jer nisam spomenuo i 3. glumackog velikana japanske kinematografije: TATSUYA NAKADAI koji je suradjivao s Kurosawom na 6 filmova. U 5 je tumacio vazne uloge, a u Sedam Samuraja se pojavljuje u jednom kadru, u sceni u kojoj seljaci traze snazne samuraje, a Nakadai glumi slabasnog :) koji samo prodje ulicom kao primjer kakvog seljaci ne traze... no vrlo je zanimljivo snimanje te male uloge tada 19-godisnjeg, potpuno filmski anonimnog Nakadaija. Snimanje scene je pocelo oko 9 ujutro, no Kurosawa nije bio zadovoljan s Nakadaijevim hodom (tako samuraj ne hoda rece Kurosawa). I dok je oko 300 statista i 7 glavnih glumaca cekalo nastavak snimanja, Nakadai je za ulogu od par sekundi gotovo 6 sati ucio pravilno samurajski hodati. Kako Nakadai rece "nevjerojatno" jer vecina rezisera bi ODMAH otpustila glumca-statistu i angazirali drugog, ali NE i Kurosawa.
Komentar: HAL 9000 18.03.2010.

Trenutno niste ulogirani pa ne možete ni dodavati komentare
« povratak
Special: KUROSAWA AKIRA: 95 GODINA OD ROĐENJA VELIKANA

Special: KUROSAWA AKIRA: 95 GODINA OD ROĐENJA VELIKANA KUROSAWA AKIRA: 95 GODINA OD ROĐENJA VELIKANA
(23.03.2005.)

Dobio je nadimak Tenno - Imperator, što zbog zasluga koje je napravio za probitak i popularizaciju japanskog filma diljem svijeta, što zbog toga što je kao veliki perfkcionist na snimanjima bio iznimno ustrajan i nepopustljiv sve dok scena ne bi bila izvedena točno onako kako ju je on zamislio.

Kurosawa

Kurosawa
Hidden Fortress / Star Wars

Njegovim kadrom glumac bez obzira kakva zvijezda bio, nije mogao jednostavno prošetati. Ustvari mogao bi on šetati i do sudnjeg dana, ali kadar bi se ponavljao upravo onoliko dugo dok nije bio izveden onako kako je Tenno želio, ne osvrćući se ni najmanje koliko će vremena potrošiti dok ne završi film. Zato su producenti u Japanu očajno zdvajali jer su mu filmovi većinom bili produkcijski iznimno skupi, ali zato nitko nema u svom opusu u tolikom postotku filmove koji se s pravom nose titulu klasika ne samo japanske već i svjetske kinematografije, nitko osim Kurosawa Akire (u skladu s japanskom tradicijom navođenja prvo prezimena pa imena u daljnjem tekstu poštivati ćemo taj princip do kraja).

Prije točno 95 godina, 23.3. 1910. u jednoj siromašnoj provinciji sjeverno od Tokia u siromašnom selu koje nije imalo struje (a koje bi sasvim lako moglo sličiti selu oslikanom u filmu «Shichinin no Samurai» («7 Samuraja»), obitelj bivšega časnika  i predavača tjelesnog odgoja na vojnoj školi Kurosawa Isamua dobila je još jednu prinovu; rodio se mali Akira, i to kao osmo i posljednje dijete. Unatoč svojoj profesiji otac mu srećom nije imao konzervativne nazore te će upravo on biti jedan od onih koji će Akiru uvesti u  svijet filma.

Drugi veliki uzor i poticaj biti će mu 4 godine stariji brat Heigo, mladić iznimne inteligencije koji nikada neće završiti srednju školu. Nepoznat je razlog zbog čega se to desilo, da li sukob sa profesorima i njihovo nerazumjevanje i netrpeljivost prema Heigu ili je ovaj sve to skupa smatrao nepotrebnim i besmislenim, uglavnom dogodilo se to da  Akirin uzor nije položio srednjoškolsku maturu a samim time bio je osuđen na životarenje i propast. Posao će dobiti kao benshin, šaptač u nijemim filmovima, i mlađeg će brata početi upoznavati sa svijetom prema kojemu ovaj još nije pokazivao većeg zanimanja, sa svijetom filmova, a  u sklopu toga omogućiti će mu uvid u čitav niz, većinom umjetničkih stranih filmova. No utjecaj starijega brata na Akiru datira još od ranije. Akira je srednju školu započeo upravo u doba kad mu je brat bio u završnom razredu, a  Heigo je želio od «plačljivka» kakvim je Akira do tada bio, stvoriti čvrsta momka i nije se libio brutalnih metoda da bi ostvario cilj. Tako, baš u trenutku kad je Akira prema običaju trebao prilikom prijema u srednju školu  održati pozdravni govor pred svim profesorima i učenicima, ovaj će mu dati tekst pozdrava u kojemu oštro kritizira konzervativizam škole (stavovi zbog kojih Heigo možda i nije završio svoje obrazovanje), ali se Akira nije usudio to pročitati, dok mu se brat samo sarkastično smiješkao iz publike.

Njihovo drugo, možda još značajnije zajedničko iskustvo bilo je kada su 1923. otišli pogledati posljedice katastrofalnog potresa u Tokiju. Razmjeri uništenja podsjećali su na udar nuklearne bombe. Dok su gledali gomile izgorjelih tjelesa nagomilanih na hrpe, negdje u neposrednoj blizini ugledali su još jedan pougljenisani leš koji je ostao sjediti poput Bude. Heigo je to ocijenio kao «veličanstven prizor» a Akira je bio prisiljen potvrditi, no bojao se da će od svega toga imati noćne more. Kada je nasuprot očekivanjima noć prespavao mirno poput bebe ujutro je to ispripovijedio bratu, na što mu je ovaj odvratio: «Ako zatvoriš oči pred zastrašujučim prizorom, završiš sav preplašen. Ako sve dobro razgledaš nemaš se čega plašiti.» I tada je Akira shvatio da ga je brat tamo odveo kako bi mu pomogao svladati strah.

Pojava prvih zvučnih filmova, uzrokovati će da Heigo izgubi posao kojim se do tada uzdržavao i u svojoj 27. godini počiniti će samoubojstvo. To je moralo strašno djelovati na Akiru i vidjeti ćemo da će i on sam jednom na taj način pokušati iznaći rješenje problema koji su ga morili. Uvijek kada je pričao o svom prvom  filmu rekao je da je u njemu «najviše pažnje posvetio upravo  liku razbojnika», beskompromisna, ponosna čovjeka kojega uništavaju okolina i društveno poimanje statusa. Nepotrebno je istaknuti da je to posveta bratu, koji je i sam na neki način živio poput ronina, samuraja bez gospodara. Inače riječ Ronin ako bi se direktno prevela ima izrazito poetsko značenje jer doslovce znači  „čovjek koji jaše valove“ ili „čovjek valova“.

Sa završetkom srednje škole Akira se počeo baviti slikarstvom, no po vlastitom priznanju nije imao svoj stil, dobar je bio jedino u kopiranju radova majstora kojima se divio. Sredinom tridesetih godina postalo mu je jasno da slikanjem neće moći osigurati vlastitu egzistenciju i tada je primjetio oglas P.C.L. (Photo Chemical Laboratories) studija iz kojeg će kasnije nastati čuveni Toho studio u kome se najavljivala audicija za asistenta režije. Dobio je test pitanje: «Koji su strukturni nedostaci japanske kinematografije». Pomislio je, ako su nedostaci strukturni, kako tome uopće naći lijeka, i to mu je bila polazišna točka. Bilo je 500 kandidata za pet mjesta pomoćnika redatelja, a testiranja su imala 3 nivoa. Na tom posljednjem nivou Kurosawa je već izgubio strpljenje, ali je do tada ostavio već tako dobar utisak da je dobio mjesto koje ga do tada uopće nije interesiralo, nije ni želio snimati filmove već samo zarađivati za život. Otac mu je ukazao kako će mu ovo iskustvo dobro doći te neka se zadrži pa možda nešto iz svega toga ispadne, a ako ništa drugo nešto će naučiti. Vrijeme je pokazalo koliko su očeve riječi bile proročanske.

Znanje je stjecao kod čitavog niza režisera kao što su Yano Shigeo («Shojo Hanazono»), Fushimizu Osamu («Tokyo rapusodey» - «Tokijska rapsodija»). Nekoliko filmova radio je i  sa Yamamoto Yoshirom koji je danas relativno slabo poznat, a Akira ga se sjećao s ljubavlju i nazivao ga je Yama-san. U svojoj knjizi «Nešto poput Autobiografije», prisjećati će se da ga je Yama-san učio: „Ako želiš postati redatelj filmova moraš prvo ovladati tehnikom pisanja scenarija; Osjetio sam da je u pravu, stoga sam se svim srcem prihvatio rada na pisanju scenarija

Imao je i drugih razloga pamtiti svog mentora s ljubavlju, između ostalog i zato što je Yamamoto osim važnih poduka svojim asistentima davao i veliku slobodu u radu. Akira će surađivati s njim i na njegovom posljednjem filmu  «Uma» («Konj»,1939.) u kojemu je on sam snimao sve vanjske lokacije a sobzirom na temu to su bile najvažnije scene u filmu, a osim toga sve je i montirao. U ranijim Yamamotovim filmovima bio je redatelj druge ekipe i urednik zvuka, tako da je u nekoliko godina prošao sve pozicije u sklopu sustava japanskih studija, a koje su vodile do vrhunca, da i sam postane redatelj.

No kako je tada Japan bio u  ratu, studiji su prilično nevoljko projekte povjeravali mladim redateljima, poglavito što se tiče budžeta, ali i odabir tema je bio strogo uvjetovan i kontroliran. Akira će najzad otkriti knjigu «Sugata Sanshiro» («Saga o Judou», 1943.), o majstoru Juda, koju tada još nije bio pročitao no, njen naslov i kratak sažetak naveli su ga da otrči producentu i kaže mu :»Kupi mi ovo, mislim da će ovo biti moj prvi film». I bio je.  Za to doba film je u Japanu postigao upravo izniman uspjeh koji će dovesti do toga da 1945. snimi  i njegov, znatno manje uspjeli nastavak «Zogu Sugata Sanshiro» («Saga o Judou drugi dio»). To je bio jedan od rijetkih ustupaka koje je Kurosawa morao napraviti na zahtjev studija jer je vrlo vješto izbjegavao raditi propagandne filmove kakve su snimali gotovo svi drugi režiseri, čak i njegov mentor Yamamoto. Drugi ustupak djelomično je napravio filmom «Ichiban Uchukushiku» («Najljepši trenutak života», 1944.), film namijenjen podizanju morala, a koji kroz niz vinjeta govori o ženama dobrovoljkama u optičkoj industriji. No, Akira će i tako strogo određenu temu uspjeti pretvoriti u izvrsnu studiju ljudskih karaktera i ocrtati svu težinu toga doba.

Već u svom prvijencu Kurosawa uvodi mnoge redateljske novine, između ostaloga i «slow motion», usporeni snimak koji će često primjenjivati u svojim filmovima i time znatno utjecati na Sama Peckinpaha, legendarnog po svojim slow motionima. Kurosawa će pokazati upravo iznimnu vještinu u variranju tempa kretanja radnje od slow motiona, do normalnog pa i ubrzanog tijeka, često i u istom kadru. Kadrovi mu znaju biti ispunjeni sa do dvije tri usporedne radnje od kojih je svaka fantastično orkestrirana u svome dijelu.

Upravo je nevjerojatno kako je nakon svih silnih razaranja, (i dviju bačenih atomskih bombi), japanska kinematografija pokazala izuzetnu vitalnost i vrlo brzo živnula. Naravno i Kurosawa je bio jedan od zaslužnih ljudi za tako brz oporavak nacionalne kinematografije. Odmah nakon rata nastavio je eksperimentirati sa stilovima, mada i dalje praktički nepoznat izvan domovine, koristeći brze i oštre rezove u kadrovima da pokaže tijek vremena, a što će kasnije često koristiti i Jean Luc Goddard.

1948. godine započeti će jedno od najuspješnijih filmskih partnerstava ikada. U «Yoidore Tenshi» («Pijani anđeo») započinje dugogodišnju suradnju sa Toshirom Mifuneom, drugom istinskom legendom japanskog i svjetskog filma. Toshiro Mifune se po završetku rata,  (cijeli rat proveo je kao snimatelj u zrakoplovstvu) po prvi put našao u Tokiju. Nikada prije nije bio tu jer je podrijetlom bio iz Mandžurije, a sada se eto našao bez posla, bez novaca, i bez krova nad glavom, no slučaj je htio da ima prijatelja koji je radio u foto sekciji studija Toho. Ovaj će Mifunea ubaciti u natječaj za novo lice koji je studio organizirao da pronađe nove glumce. Mifuneov će zadatak biti da odglumi bijesnu osobu, a ovaj je to tako dobro odradio (jer ga je već i prvi jutarnji nastup pred sucima bio iznervirao) da ga maltene nisu izbacili iz studija, jer nisu znali što raditi s takvim divljakom. No Mifuneov nastup vidjeli su mentor Yamamoto i Kurosawa koji je zabilježio slijedeće: »Mladić je kružio sobom u nekoj vrsti divljeg ludila. Nekako mi se taj mladić učinio neobično privlačnim...». Zauzeli su se za tog momka, a ostalo je bila povjest. Glavni glumac u 15 Kurosawinih filmova, suradnja koja je započela «Pijanim anđelom» 1948. završiti će filmom «Akahige» («Crvenobradi») 1965. godine. Jednom će izjavit: «ne ponosim se ni sa čim što sam napravio na filmu osim onoga što sam radio sa Kurosawom». Gotovo jednaki izraz poštovanja prema svome omiljenom glumcu iskazati će i sam redatelj. Mnogima će biti nevjerojatno da iz Imperatorovih usta čuju takvo što, ali je istinito i zabilježeno je  u njegovoj autobiografiji: «Znam da zvuči kao pretjerana hvala ali doista je tako. Nisam obično impresioniran ni sa čijom glumom, ali Mifune me je impresionirao. Ako mu kažem jednu stvar on ih razumije deset, dok drugim glumcima treba deset pokreta da bi izrazili gestu, on to učini u tri pokreta. Ako bi mu trebalo naći zamjerke, jedino što mi pada napamet jeste njegov grubi naglasak, zbog čega snimke mikrofonom znaju biti nerazumljive

1950. godine dobio je scenarij «Rashomon» po kratkoj priči Akutagawa Ryunosukea. Kako je smatrao scenarij prekratkim u njega je ubacio dijelove druge Akutagawine priče «In a Grove» («U šumarku») i po njima snimio film koji će se pokazati presudnim kako za njega tako i za cijelu japansku kinematografiju uopće. No ništa nije navještalo takav razvoj događaja. Da bi uopće snimio Rašomon morao se boriti sa studijem čiji službenici nisu vjerovali u uspjeh filma, koji su glumcima srezali primanja predviđajući gubitke i samo zahvaljujući Imperatorovoj borbenosti i upornosti film je završen i nasuprot zlogukim predviđanjima ostvario je veliki financijski uspjeh i bio jedan od 10 najboljih filmova te godine u Japanu. Mračna priča o silovanju i ubojstvu, koja se razvija kroz pet različitih viđenja doživjela je i svoj western-remake u izvrsnom filmu Martina Ritta  «Outrage», («Bijes») sa Paul Newmanom u glavnoj ulozi. Sydney Lumet je napravio tv verziju 1960. a i Vinko Brešan je u svojim «Svjedocima» posegnuo za takvom rašomonskom strukturom priče.

Tada je Akira odlučio napraviti film za svoju dušu, ekranizaciju romana «Idiot» Dostojevskoga i otišao ga snimati u najsjevernije japanske provincije da bi dobio što bolji ugođaj prave ruske zime. No za vrijeme snimanja «Hakuchija« opet su uslijedili problemi sa producentima koji su film smatrali predugim i oteli mu ga izvan kontrole te iskasapili na 2h i 40 minuta. Film će financijski propasti, kritika će ga  nemilosrdno pokopati, a već na kraju snimanja Kurosawi su poručili da njegove usluge više nisu potrebne. Otišao je isti dan na pecanje, no taj dan ni to mu nije išlo, slomio mu se ribički štap te ga je bacio u rijeku  pa se sav razočaran i očajan vratio kući. No tamo ga je supruga oduševljeno dočeka s čestitkama. Sav razbješnjen, misleći da mu se ruga, izderao se na nju, no  tada je saznao da je Rašomon, za kojega nije ni znao da je prijavljen na natjecanje, osvojio Zlatnog lava na festivalu u Veneciji. Isti će film osvojiti i Oscara za najbolji strani film. To je bio prijelomni trenutak jer su s Rašomonom na zapadu saznali za postojanje još jedne moćne, kvalitetne i do tada nepoznate kinematografije, i upravo će ovaj Kurosawin film otvoriti vrata i ostalim japanskim filmovima i autorima. Priredio je pravi mali kulturološki šok u gledalaca na zapadu. Možda i nije najbolji Kurosawin film, ali je zbog svih ovih konsenkvenci njegov najznačajniji film nakon kojega ništa više nije bilo isto. Kako njegova vlastita karijera tako i kinematografija matične mu zemlje se može  podijeliti na razdoblje prije i poslije Rašomona.

Uslijedili su zatim novi veliki hitovi: «Ikiru» («Živjeti») 1952. i zatim najpoznatiji i najpopularniji Kurosawin film Shichinin no Samurai» («7 Samuraja») 1954. godine. To je njegov prvi izlet u jidai-geki. teme iz japanske povijesti, jer se do tada uglavnom bavio gendai-geki tj. suvremenim temama. To je priča o sedmorici lutajućih samuraja koji odluče braniti selo koje teroriziraju banditi i to uz minimalnu naknadu; oni će svoje ispunjenje naći u izazovu borbe protiv više od sto protivnika, a ako uspiju, taj dokaz njihove vrijednosti i svojevrsna apoteoza vrijednija je od ikakve nagrade. Ne treba ni spominjati kako sam film obiluje bravuroznim redateljskim rješenjima. Iako kraćen od 206 na 120 minuta u prvotnom prikazivanju, ipak je i u  takvoj verziji uspio pokupiti Oscara za najbolji neengleski film. Nakon ogromnog uspijeha ovog filma Kurosawa će se često vračati jidai-geki filmovima. Čak i obrada Shakespeareovog Macbetha biti će smještena u milje japanskog XVI stoljeća u filmu «Kumonosu-jo» («Krvavo prijestolje») pa iako su mnogi velikani ekranizirali vlastite verzije Macbetha, npr. Orson Welles, Roman Polanski, no upravo se Kurosawina verzija smatra najboljom.

Sa «Yojimbom» («Tjelesna straža»)1961. i nastavkom mu «Sanjurom» 1962. Znatno je pridonio revitalizaciji jednog drugog žanra, westerna. Sergio Leone će Yojimba preraditi u «Fistful of Dollars» («Za šaku Dollara») prvi film iz dolarske trilogije sa Clint Eastwoodom i do tad relativno slabo cijenjen podžanr westerna, spaghetti western učiniti planetarno poularnim. U pismu Leoneu, pogrešno shvaćenom kao kompliment. Kurosawa je napisao :"Signor Leone, upravo sam imao priliku odgledati Vaš film. To je vrlo lijep film, ali to je MOJ film

Zato će jedan drugi Kurosawin film, napravljen onako uzgred, da bi s njegovim komercijalnim uspjehom financirao osobnije projekte, mada opet izuzetno kvalitetan (dobio Srebrnog medvjeda na festivalu u Berlinu) i uz to bio je i prvi japanski film snimljen u widescreen tehnologiji, pokrenuti serijal filmova, koji će biti iznimno popularan još od osamdesetih godina. Riječ je o filmu «Kakushi Torido No San-Akunin» («Skrivena tvrđava») iz 1958. godine, a on će imati veliki utjecaj na koncepciju priče pa i na sam film «Star Wars» («Ratovi zvijezda») Georgea Lucasa. Lucasa je njegov prijatelj John Millius vodio na svaku projekciju Kurosawinih filmova, no tek sa „7 Samuraja“ ovaj je ostao zapanjen japančevim genijem. Iskustvo koje na sreću neće zaboraviti u doba kada Kurosawi ne budu cvjetale ruže. Iako «Skrivenu tvrđavu» nije rangirao u najbolje/najdraže Kurosawine filmove, po njenoj osnovnoj ideji bijegu princeze i generala kroz neprijateljske redove osmislio je svoj SF film. Dapače sliičan motiv pojavljuje se i u prvom filmu nove trilogije «The Phantom menace» («Fantomska prijetnja») kroz bijeg princeze Amidale. Također baš poput Skrivene tvrđave gdje radnju pratimo kroz priču dva najbeznačajnija lika i u Ratovima zvijezda saga započinje iz vizure dva nevažna lika, C3PO-a i R2D2.

Akahige, osim što će označiti kraj suradnje s Mifuneom označio je i početak kreativne krize u Kurosawe. Perfekcionist kakav je bio, snimao ga je dvije godine, a to su mu zamjerili i studio i glumci koji bi u normalnim okolnostima za dvije godine snimili 4-5 filmova. Iako je bio proglašen najboljim japanskim filmom 1965. pokazao se komercijalno neuspješan. Kao posljedica toga, Kurosawa je dugo čekao na ponude za snimanje. Dogodilo se da će radi nesuglasica sa američkim producentima otpasti sa snimanja japanskih sekvenci u ratnom spektaklu «Tora!Tora!Tora!» Richarda Fleischera, ali će te iste godine ipak snimiti jedan film. To je godina 1970. u kojoj snima svoj prvi film u boji «Dodes' Ka-den» za samo za 28 dana, da bi pokazao kako može brzo snimati filmove. Snimljen  nezavisnoj produkciji, u sklopu grupacije «Četiri Konja» udružili su se četvoro režisera (Kurosawa, Masaki Kobayashi, Kon Ichikawa, Keisuke Kinoshita) i sami producirali film o životu u sirotinjskim naseljima. Očaj zbog propasti i ovoga filma natjerala je Kurosawu da učini nešto što je poslje nazivao svojim najsramotnijim činom, pokušao je samoubojstvo.

Ni nakon oporavka Imperator u domovini nije mogao skupiti novac za financiranje svojih projekata i morao se drugdje obraćati za pomoć. 1975. u ruskoj produkciji snimio je «Dersu Uzala», film o prijateljstvu istraživača i sibirskog lovca, projekat koji je dugo želio realizirati, a  koji će pokupiti  glavnu nagradu na festivalu u Moskvi i Oscara za najbolji strani film, no ovaj put ne više japanski nego ruski. Da nije imao prijatelje i obožavaoce u Americi mogao je to biti njegov labuđi pjev. No, George Lucas, Francis Ford Coppola i drugi mnogo su učinili otvaranju vrata Hollywooda prema Kurosawi i samo zahvaljujući tome uspio je završiti još neke dugoželjene projekte poput još jedne obrade Shakespearea (Kralj Lear) u filmu «Ran» («Kaos»)1985.

Tu su još i «Kagemusha»(«Sjena Ratnika»)1980. ili puno osobniji vizualno izuzetno impresivni «Akira Kurosawa's Dreams» («Snovi»)1990. Činjenica je da je Imperator vani bio popularniji nego li u vlastitoj zemlji, još jedna, pomalo tužna potvrda poslovice kako nitko nije prorok u vlastitu selu.

8. rujna 1998. godine, sve su novinske agencije prenjele kratku vijest da nas je Imperator napustio u svojoj 88 godini. Jednom su ga upitali zašto radi filmove, a odgovor je glasio: »Da bih otkrio zašto ljudi ne mogu biti sretni i zašto ne mogu biti sretni zajedno».  Ne znam da li je našao odgovor za života, ja ga uvijek tražim gledajući njegove filmove, ni ne znajući jesam li blizu rješenju. Jednostavno sam sretan što traženje tog odgovora zahtjeva da se njegovi filmovi uvijek iznova gledaju.

« povratak Sergej Karov
© 2003 popcorn.hr