VijestiNajaveRecenzijeSound Of VisionKolumneSpecialForumImpressumSearchFAQ
infobox: JACQUES TATI

KOMENTARI:

Re: JACQUES TATI
Oduševljen sam...
Komentar: Stavko 20.12.2009.

Trenutno niste ulogirani pa ne možete ni dodavati komentare
« povratak
Special: JACQUES TATI

Special: JACQUES TATI JACQUES TATI
(17.12.2009.)

Povodom hrvatske turneje ciklusa filmova francuskog redatelja Jacquesa Tatija, jedan osvrt na autorov rad.


BIOGRAFIJA

Jacques Tati, pravim imenom Jacques Tatischeff, rođen je 9. listopada 1907. u mjestu Le Pecq (Yvelines). Njegov otac Georges-Emmanuel je ruskog porijekla (Tatijev djed, grof Dimitrij Tatiščev, bio je ruski general i vojni ataše u ruskom veleposlanstvu u Parizu). Georges-Emmanuel je naslijedio trgovinu okvira od svog punca Van Hoofa poznatog po tome što je odbio Van Goghu uzeti tri njegove slike za naplatu duga za okvire. Nakon što postaje očev pomoćnik, činilo se da će ga Jacques naslijediti, no život ga je odveo daleko od obiteljske trgovine.

Kao strastveni ljubitelj sporta, nakon odsluženja vojnog roka, 1928. godine upisuje ragbi u Racing club de France. Radi se o razdoblju u kojem Tati kabaretski improvizira brojne točke, a koje izvodi od 1930. do 1934. na godišnjoj smotri Racing cluba. Svoju prvu predstavu „Sportski dojmovi“ (Impressions Sportives) izvodi 1935. u slavnom pariškom kazalištu Michel.

Na gala zabavi organiziranoj prigodom proslave plave vrpce parobroda “Normandie“ Tati skreće pažnju na svoj rad i postiže prvi veći uspjeh. Premda su zvijezde večeri trebali biti Maurice Chevalier i Mistinguett, u središtu pažnje je Tati. Direktor kazališta ABC nudi mu stalni angažman, a poznata spisateljica tog vremena, Sidonie-Gabrielle Colette piše: „Mislim da nikakva svečanost, nikakva umjetnička ni akrobacijska predstava neće moći proći bez ovog čudnovatog umjetnika koji je izmislio nešto novo i drugačije. Nešto sačinjeno od sporta, plesa, satire i žive slike. Ne samo to - istovremeno je i igrač i loptica i reket; lopta i vratar, boksač i njegov protivnik, bicikl i biciklist. U Jacques Tatiju, konju i jahaču, cijeli Pariz će prepoznati nevjerojatno stvorenje: Kentaura!“

Usprkos očevom protivljenju, odlazi na turneju s Marie Dubas i s družinom kazališta ABC. Turneja je proglašena „otkrićem godine“, a Tati Izvodi „Sportske dojmove“ po Evropi sve do rata.

Na filmu debitira pisanjem scenarija i interpretacijom „Oscara, prvaka u tenisu“ (Oscar champion de tennis, 1932.), koji je ostao nedovršen zbog nedostatka novčanih sredstava. Nakon toga slijede dva filma s Rhumom, malenim i nervoznim glumcem, savršenom tatijevom antitezom. Piše „Traži se prostak“ (On demande une brute, 1934.) u suradnji s Alfredom Sauvyjem te „Veselu nedjelju“ (Gai dimanche, 1935.) gdje surađuje sa Rhumom. Nastavlja scenarijem kratkog filma „Pazi na ljevicu“ (Soigne ton gauche, 1936.) kojeg režira Rene Clement, no, kako je vrijeme pokazalo, bio je to kostur budućeg Tatijevog djela. Iz ovog perioda datira i kratkometražni „Povratak na Zemlju“ (Retour à la terre, 1938.), za kojeg Tarti piše scenarij i u kojem glumi, no nažalost ovaj film je izgubljen.

Mobiliziran je 1943. i biva smješten u slobodnoj zoni blizu mjesta Sainte-Sévère-sur-Indre, sa svojim prijateljem Henrijem Marquetom. Tamo pišu scenarij za „Školu poštara“ (L'école des facteurs, 1947.), a zbog snimanja filma „Bitka za prugu“ (La bataille du rail, 1946.) René Clement mu prepušta realizaciju filma. „Škola poštara“ doživljava uspjeh - osvojit će nagradu Max Linder 1949. Do režije svog prvog filma Tati glumi u dva filma Claude Autant-Lare: “Sylvie et le Fantôme” (1945.) i “Đavo u tijelu“ (Le Diable au corps, 1946.). U svibnju 1947. započinje sa svojim prvim dugometražnim filmom „Praznični dan“ (Jour de fête), proširenim i izmijenjenim oblikom „Škole poštara“ - homaggeom američkim nijemim filmovima dvadesetih godina prošlog stoljeća, s očitim referencama na Charlie Chaplina (kojem duguje vještinu pantomime i upotrebu zvučnih efekata) i Bustera Keatona (od njega preuzima inzistiranje na širokokutnim snimcima). „Praznični dan“ izvorno je zamišljen u color tehnici, i to u Thomson coloru (francuska alternativa Technicoloru) koji je još uvijek bio u razvojnoj fazi. U konačnici je Tati strepio od stečaja tvrtke Thomson, i ukoliko do toga dođe, moglo se dogoditi da film ne bude do kraja obrađen. Zbog opreza film snima paralelno u crno-bijeloj tehnici (s nekoliko ručno obojenih sličica), i kao takav kreće u distribuciju. Valja spomenuti da se sredinom šezdesetih Tati ponovno vraća ovom filmu, dorađuje ton i neke slike, no tek 1995. godine nova tehnologija omogućuje obnovu color verzije. Film dovršava njegove kći Sophie Tatischeff uz pomoć snimatelja Françoisa Edea.

Iako će „Praznični dan“ naći distributera tek 1949., doživjeti će uspjeh gdje god se prikazivao: u Parizu, Londonu, New Yorku... Osvaja Grand Prix francuskog filma te nagradu za scenarij u Veneciji, uz brojne povoljne kritike: pozdravlja se pojavljivanje ne samo mimičke glume, već posebno jednog novog, inventivnog oblika burleske. Hladnokrvan na brojne prijedloge, Tati odbija nastaviti s praćenjem avantura poštara Francoisa - smatra ga previše francuskim i želi slijediti vlastiti put s oštrinom i tvrdoglavošću kakvu su posjedovali malobrojni francuski autori tog vremena.

Piše scenarij za „Odmor gospodina Hulota“ (Les vacances de Monsieur Hulot, 1952.) s Henrijem Marquetom i slikarom Jacquesom Lagrangeom s kojima će surađivati do kraja života. Film „Odmor gospodina Hulota“ doživljava veliki uspjeh od strane publike i kritike i to već od pojavljivanja 1953. godine. Osvaja nagradu Louis Delluc, a nagrađivan je u Cannesu, Bruxellesu, Berlinu, New Yorku, Alžiru, Švedskoj, na Kubi te je 1955. nominiran za Oskara.

Nakon njega slijedi „Moj ujak“ (Mon Oncle) koji ima bolju financijsku podlogu, a snimljen je u dvije verzije: francuskoj i američkoj (duža 9 minuta). Razvija kritički pogled na evoluciju društva, koji se u prethodnim filmovima jedva nazirao. Specijalnu nagradu žirija osvaja u Cannesu, zatim i Oskara za najbolji strani film 1959. Popularan je i prikazivan u čitavom svijetu, što je Tatiju signal za početak najambicioznijeg projekta: „PlayTime“, koji je sniman na 70 mm u periodu od listopada 1965. do listopada 1967. godine. Nakon što je odbijeno snimanje u Americi, Tati obilazi Evropu u potrazi za idealnom lokacijom, no ništa mu se ne sviđa pa gradi „Tativille“, ogromnu scenografiju od betona, plastike, stakla i čelika na 15 000 m² blizu Vincennesa. Početni proračun uvelike je bio premašen, film je bio komercijalni neuspjeh u startu, što Tatija dovodi do likvidacije vlastite produkcijske tvrtke Specta-Films, izgubivši pritom prava na svoje filmove. Film je bio neuspješan i zbog toga što je Tati tvrdoglavo insistirao na prikazivanju u 70 mm tehnici (malo je kina posjedovalo takve projektore, a nije pristajao napraviti kopiju od 35 mm za manja kina). Taj skupi dekor, za kojeg je Tati sanjao da će postati francuska Cinecitta, na kraju je srušen usprkos njegovim upornim molbama kod Andre Malrauxa (tadašnji francuski ministar kulture) da se to ne učini. Kako je „PlayTime“ izvorno zamišljena kritika suvremenog društva koje podliježe tehnološkom razvoju, dužinom snimanja malo je sama sebi otupila oštricu. Drugim riječima, od početne ideje do konačnog prikazivanja prošlo je previše vremena što je mnoge invencije učinilo zastarjelima, a film staromodnim. (1973. film je imao veliki komercijalni uspjeh u Americi, no za njih je Tati, na insistiranje prikazivača (!?), pristao na verziju od 35 mm)…

Godine 1968. godine Tati režira niz reklamnih spotova (Simca, Taillefine, Seb, Lloyd's…), a 1971. prihvaća ponudu nizozemskih producenata i počinje snimanje “Prometne gužve“ (Trafic) kao nastavak avantura gospodina Hulota. Tati će potpisati još samo jedan film, „Parada“ (1974.), i to kao narudžbu švedske televizije. S njim Tati radi puni kreativni krug vraćajući se na vlastite početke, tj. na pantomimičarske izvedbe svoje mladosti. Film je prikazan na Filmskom festivalu u Cannesu 1974., ali nije ušao u glavnu konkurenciju.

1977. godine dobiva Cesara za životno djelo i na prigodnoj ceremoniji Francuske filmske akademije, sa žestinom progovara u obranu mladih redatelja i produkcije kratkometražnih filmova. Na poziv prijatelja Gilberta Trigana, predsjednika Bastije, snima dokumentarac o finalu Kupa UEFA 1978. u kojem su igrali Bastia i Eindhoven, koji će njegova kćer, Sophie Tatischeff dovršiti 2000. pod naslovom „Naprijed Bastia“ (Forza Bastia).

1982., na festivalu u Cannesu, predstavlja Francusku prigodom odavanja javnog priznanja desetorici najboljih redatelja na svijetu. Jacques Tati umire od upale pluća, 4. studenog 1982. i ostavlja nedovršen projekt „Zbrka“ (Confusion) čiji je scenarij upravo završavao s Jeanom Legrangeom, a isto tako i animirani „Iluzionist“ koji je napisao još 1956. kao intimno pismo svojoj starijoj kćeri Helgi. Ovaj film će publika ipak vidjeti ove godine. Trenutno je u fazi postprodukcije, a režije se prihvatio Sylvain Chomet (The Triplets of Belleville).

Iako je snimio samo 6 filmova, u anketi časopisa Entertainment Weekly Jacques Tati zauzeo je 46. mjesto na listi najvećih redatelja u povijesti.

SANJAR
„S Tatijem, pjesnički izraz je veseo, a tuga je mračna. Njegovi filmovi sadrže manifest sreće, potajnost, elastičnost i nadasve pohvalu djetinjastom duhu, nespretnosti, razilaženju i nadasve preziru nad duhom ozbiljnosti i društvenih zakonitosti. Nakon Hulota i njegova pogleda na svijet, čini se da i sam život postaje fikcija, suvremenost postaje igralište, a sudbina postaje vašar. Zanos, bunilo… Njegovi filmovi su produžetci pozornice music halla gdje je započeo svoju pustolovinu sa glumom nastupajući u vlastitoj predstavi „Sportski dojmovi“. A tamo je, poput pravih velikih izvođača burleske, iskušao sve: od pantomime i vizualnog gega, preko smjelosti, točnosti i minimalizma… pa sve do od iluzije. Tati nas vodi na vršcima prstiju, u neravnoteži, ka prečacima čuđenja i divljenja“
Macha Makeïeff, redateljica, kostimografkinja i ravnateljica kazališta – autorica dvije knjige o Tatiju (Le petit Tati; Jacques Tati, deux temps, trois mouvements) te kustosica izložbe "Jacques Tati, deux temps, trois mouvements“ posvećene 2009. njemu u čast. Zajedno s Jerome Deschampsom osnovala je društvo „Filmovi Mojeg ujaka“…

UJAK TATI
„Jacques Tati je režirao malo filmova: šest dugometražnih i tri kratkometražna, u više od četrdeset godina. No ipak, nije prestajao stvarati, vođen opsjednutošću izmišljanja, karikiranja i iznošenja vizualnog gega. Tati je bio autor burleske u rangu Keatona, Laurela & Hardyja ili Mack Senneta kojima se i sam divio. Rad, rad i stalno rad. Onda, što vidimo u filmovima Tatija?
Praznik, odmor, neobičnu obitelj s jednim ujakom čudakom, zabavne pokrete u futurističkom svijetu… na ekranu svijet defilira i paradira uvijek na rubu kaosa, dok iza istog Tati crnči poput malog luđaka. Taj čovjek je cijeli život radio kako bi nas nasmijao i kako bi nas naveo da shvatimo kako postoji i drugačiji stil življenja. Hvala Vam gospodine Tati! Dužni smo vam za sve te sate uživanja…
U svojim filmovima uvijek se bavio nečim bitnim: prolaskom vremena i tehnološkim razvojem preko seoskog života do modernog i futurističkog grada… U tom potpuno zbrkanom svijetu pojavljuje se jedna silueta, jedan veliki čovjek, reklo bi se skoro od gume. I koliko god da je nespretan Gospodin Hulot uspravno izlazi iz svih situacija, Tati je skicirao Hulota kao svog dvojnika kako bi utjelovio smutnju, humor i razilaženje koji proizlaze iz suočavanja s ovim suvremenim svijetom sačinjenim od neobičnih i katkad beskorisnih predmeta koji služe samo kako bi ukrasili i uljepšali prirodu. Tati - velikan filmske burleske… Tati - filozof… Bicikl poštara zamijenjen je automobilima koji neumorno kruže oko kružnog toka, pošto je svijet izgubio svoj smjer. Ovo djelo je genijalno, velikodušno i sveobuhvatno, aktualno koliko jučer toliko i danas. Jacques Tati je ujak kakvog bismo željeli imati…“

Serge Toubiana, dugogodišnji urednik uglednog časopisa Les Cahiers du Cinema (1973. - 1979.), a od svibnja 2003. generalni ravnatelj francuske Kinoteke

VELIKI TATI
„Nemoguće je, naravno, ukratko sažeti jedno tako osebujno djelo poput Tatijeva. Kada bi trebalo (pro)cijeniti njegov doprinos povijesti sedme umjetnosti, možda bismo trebali predložiti pet ideja na kojima počiva njegov opus, a naročito djelo „Vrijeme igre“ koje je opisivao kao „glavno djelo“, najodvažnije, ono koje bi prema njegovim riječima „ostao zauvijek njegov posljednji film“.
Već od „Prazničnog dana“, svog prvog dugometražnog filma, Tati se izdvaja promatračkim smislom kojim daje vlastito viđenje kronike seljačkog života dan poslije Oslobođenja. Pažnja posvećena komičnom što ga skriva svakodnevnica, odlikuje Tatija i razlikuje ga od njegovih prethodnika, najradije koristeći vizualne gegove utemeljene na zakonima i običajima koji graniče s fantastičnim, izmišljenim.
Malo je autora koji su u tako malo filmova svjedočili s toliko snage i toliko umješnosti o velikoj evoluciji francuskog identiteta tijekom više od 25 godina. Dakle, Tati uzastopce snima seosku Francusku koja se smatrala vječnom (Praznični dan) i Francusku plaćenih godišnjih odmora prekratkog trajanja (Odmor gospodina Hulota); karakterističnu modernizaciju i prijetnju otuđenja koju istodobno pritišće opsjednutost mišlju da se izgleda bogato; pobjedu međunarodnog stila u arhitekturi i navalu automobila (Prometna gužva, PlayTime).
Tatija nije zanimao zvuk sve dok nije shvatio da se dijalog smatra „tek jednom bukom između ostalih“ prema sjajnoj formuli filmskog povjesničara George Sadoula. I od tada, bilo kakva buka iz svakodnevnice pogodna je za izazivanje smijeha ukoliko je istovremeno i malo opravdana i iznenađujuća.
Široka pozadina, odbacivanje sveprisutnosti boje, neprihvaćanje klasičnog pripovijedanja usredotočenog na jednoj osobi s kojom bismo se odmah poistovjetili - svaki izbor Tatija usmjeren je prema jednoj velikoj ideji: bez pojačavanja vizualnog gega, stvoriti otvoreno djelo utemeljeno na slobodi gledatelja, na njegovoj inteligenciji i na njegovoj tankoćutnosti. Od tada svi njegovi filmovi zahtijevaju od svakoga isti onaj promatrački smisao i istu onu maštu koji su i izazvali začetak njegova djela. Zahtijevanje je ponekad najljepši oblik velikodušnosti…„

Stéphane Goudet, direktor kina Méliès de Montreuil, kritičar za“Positif“, viši predavač na katedri za film pariškog Sveučilišta te autor Tatijeve biografije (2000.)

VIŠE OD KLAUNA
„Godinama poznat kao gosp. Hulot, Tati je bio mnogo više od klauna, premda je tu ulogu igrao samosvjesno. Tatijev je rad u komici most između nijemog i zvučnog filma, između vodvilja i moderne ere. Ali najviše ga se pamti po vizualnom senzibilitetu. Gegovi u njegovim filmovima zapravo uopće nisu gegovi, već čudni mali trenuci koji svojim zbirom daju ukupni prizvuk svijeta koji je pomalo pomaknut…“
Ethan de Seife, američki pisac, asistent na Odsjeku za film koledža Gettysburg

SUPTILNI KOMIČAR
„Uvijek i (ko)scenarist svojih filmova, radeći u neovisnoj produkciji s anonimnim glumcima, osobenim glumačkim stilom suptilne, ali efikasne komike, režijom koja je podređena prikazu glavnog lika, Tati je jedan od rijetkih komičara zvučnog filma koji je stvorio stalan, dopadljiv, ekspresivan i sadržajan lik, ostvarivši opus kojim je i na samom vrhu zvučne komedije, a koji asocira i na velikane nijeme…“
Petar Krelja, hrvatski redatelj i filmski kritičar; Filmska enciklopedija / Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 1986.

POETIČNA REMEK DJELA
„Tatijeva umjetnička ambicija nadilazila je tradicionalne okvire komedije… iako nije snimio veliki broj filmova, oni su se istovremeno sviđali širokoj publici i smatrani su remek-djelima poezije i promatranja ljudskog ponašanja tadašnjeg francuskog društva…“
David Bellos, američki profesor francuskog i komparativne književnosti na sveučilištu Princeton, autor Tatijeve biografije „Jacques Tati: His Life and Art“, Random House, 1999.

FILMOGRAFIJA

Volio bih da danas postoji više ovakvih humanističkih, duhovitih i lakih filmova, volio bih da ljudi više gledaju ovakve filmove a manje onakve po kinima, volio bih da su ljudi više svjesna ljudska bića nego inteligentni roboti, volio bih da ljudi stvaraju kraljevinu u sebi a ne oko sebe, volio bih da ljudi znaju da su dobrota, duh i ljubav neizmjerno veća bogatstva od novca i dehumaniziranog tehnološkog razvoja...

PRAZNIČNI DAN (1949.)

Poštar Francois dolazi na filmsku projekciju dokumentarca o sustavu američkih pošti, i odmah shvaća: ukoliko pošta ne stiže brzo u Sainte-Sévère (ili Follainville), to je zbog toga što se zanemaruju „američke metode“! Ali, Francois će to popraviti. I sjeda on na sic bicikla. Na svom starom biciklu, kojeg naziva „veliki sportski kupe“, pojuri k selu, pretječe kola sa sijenom, oštro zaobilazi kravu, ali nailazi na goropadni stup, na neuku kozu, na razdražljivu pčelu i na puno stakla koji mu priječe put i nakratko zaustavljaju njegovu demonstraciju. Tim gore za seljake, jer će dobiti poštu kao i obično: u zakašnjenju.

„…uočljivi su obrisi glavnog lika koji će se i u idućim filmovima zvati Hulot: visoka, ponešto nespretna pojava, šutljivi dobronamjerni osobenjak „mehaničkih, geometričnih gesta i hoda“, koji njeguje svoj osobni stil života i drži se tradicionalnih obrazaca… „ (Petar Krelja)

JOUR DE FÊTE, 1949., 79 min. Cady Films / Panoramic Films Režija: Jacques Tati; Scenarij: Jacques Tati, Henri Marquet i René Wheeler; Produkcija: Fred Orain, André Paulvé; Glazba: Jean Yatove; Fotografija: Jacques Mercanton, Jacques Sauvageot; Montaža: Marcel Morreau; Kostimografija: Jacques Cottin; Uloge: Guy Decomble (Roger), Jacques Tati (poštar François), Paul Frankeur (Marcel), Santa Relli (Rogerova supruga), Maine Vallée (Jeannette), Delcassan (dostavljač), Roger Rafal (frizer)

ODMOR GOSPODINA HULOTA (1953.)

Odmor, svi to znaju, nije stvoren za zabavu. Svi to znaju osim gospodina Hulota koji s lulom u zraku i lepezastom siluetom prihvaća život onakvim kakav jest, užasno remeteći za volanom svog starog raštimanog automobila Salmson ljetni spokoj turista koji su se smjestili sa svojim građanskim običajima u malo kupališno mjesto na obali Atlantika. U kupališnoj dosadi zadivljujućim užitkom pravi dvorce u pijesku. I odjednom, dosada se rasprsne u smijeh, dok se dvorci od pijeska otvaraju nad uspavanom ljepoticom, a uz dreku djece ta mala plaža pršti i svjetluca kao da je nacionalni praznik... Gospodin Hulot, nesvjestan bruke, se vraća... Gdje se on zapravo vraća? Među oblake, bez sumnje, odakle uostalom nikad nije ni sišao. A djeca su, nakon njegova nestanka, još dugo gledala u nebo.

„…ovaj trajni i voljeni klasik francuskog filma otkrio je Jacquesa Tatija kao jednog od najinventivnijih i najoriginalnijih stilista medija …premda je u svojim kasnijim filmovima Tati namjerno ograničio vlastito pojavljivanje na filmu, ovdje je krakata, nezgrapna figura njegova Hulota jedan od glavnih izvora šarma i smijeha – čak vidimo i dirljivi trag zamalo promašene ljubavne priče. Uvijek oklijevajući prije nego uđe u neki prostor, uvijek se ispričavajući i uljudno pozdravljajući sve prisutne kad jednom uđe, Hulot neizbježno pokreće neku nesreću svojim pretjerano tjeskobnim pokretima – što dovodi do komičnog vatrometa koji pripada u najviše dosege filma…“ (dr. Adrian Martin, australski filmski kritičar i viši znanstveni suradnik na filmu i televiziji sveučilišta Monash; 1001 movie you must see before you die / Quintessence Editions Ltd, 2003.)

“… vizualni stil podsjeća na Charlie Chaplina i Bustera Keatona, što me nije spriječilo da se od srca smijem brojnim gegovima talentiranog Tatija. Robusne komike, s minimumom dijaloga I zvučnim petardama Tati ironizira konvencionalne vrijednosti srednje klase na odmoru… (američki novinar Bosley Crowther, filmski kritičar New York Timesa 1940. – 1967., veliki protivnik senatora Josepha McCarthyja i njegova antikomunističkog križarskog rata koji je desetkovao Hollywood)
„… komika mu s temelji na slijedu brižno razrađenih vizualnih gegova, teksta gotova da i nema, a zvuk se pojavljuje samo u funkciji šumova i buke; uvijek nazočna točnost opservacija prožeta je nježnom i melankoličnom poezijom svakodnevnog življenja, uglavnom tzv. malih ljudi…“ (Petar Krelja)

LES VACANCES DE MONSIEUR HULOT, 1953., 114 min., Discina Film / Cady Films / Specta Films; Režija: Jacques Tati; Scenarij: Pierre Aubert, Jacques Lagrange, Henri Marquet, Jacques Tati; Produkcija: Fred Orain, Jacques Tati; Glazba: Alain Romans; Fotografija: Jacques Mercanton, Jean Mousselle; Montaža: Suzanne Baron, Charles Bretoneiche, Jacques Grassi; Uloge: Jacques Tati (gospodin Hulot), Nathalie Pascaud (Martine), Micheline Rolla (teta); Valentine Camax (Engleskinja), Louis Perrault (Fred), André Dubois (zapovjednik), Lucien Frégis (vlasnik hotela), Raymond Carl (konobar), René Lacourt (prolaznik), Marguerite Gérard (prolaznica)

MOJ UJAK (1954.)

Gospodin i gospođa Arpel imaju potpuno automatiziranu, neobično funkcionalnu suvremenu vilu u iznimno lijepo uređenoj gradskoj četvrti. Gospođa ima i brata, gospodina Hulota, koji će svojim naivnim postupcima učiniti da funkcionalno postane nefunkcionalno. Bezazlen, ali s revnošću koja otkriva neizlječivu neprilagođenost življenja u to „blaženo doba“ suvremenih naprava. Hulot, s druge strane, prekomjerno voli pse, naročito lutalice te namještaj koji glupo nalikuje na kuće. Sve to ne bi bilo toliko strašno da nećak Gérard ne „slijedi“ ujaka, ističući poput njega očito gađenje prema industrijskim ljepotama i sterilnošću. U gotovo posljednjoj minuti, gospodin Arpel, s mrskim osjećajem ljubomore uspijeva udaljiti Hulota, nakon neuspjelih pokušaja da ga zaposli u svom poduzeću ili da ga oženi s njihovom snobovskom susjedom. Ali šteta je učinjena: po prvi put; on se nasmijao svom sinu, tek tako, bez razloga...
“… vrhunski komičarski stil potpomognut šarenom ekipom naturščika. Još jednom potvrđujući inventivnost svog kreatora, centar zabave ipak je gospodin Hulot čija je toplina i poetika daleko ispred satire dehumaniziranog ambijenta… (Bosley Crowther)
„… malo je komičara tako kreativno koristilo zvučnu podlogu, a škljocanja, zujanja, šištanja i štucanja raznovrsnih spravica Arpelovih i strojeva i tvornici, u kojoj Arpel neoprezno daje posao svom šurjaku, često dostižu ton kontroliranog ludila. Tati nestašno uživa u pokazivanju kako automatizacija, koja bi trebala biti dizajnirana da poboljša život, radi protiv udobnosti, opuštanja i uživanja. Ali ljudski element, koji predstavlja hodajuća katastrofa koja Hulot jest, nikada ne može biti isključen…“ (Philip Kemp, engleski pisac i povjesničar filma, podučava filmsku kritiku na sveučilištima u Leicesteru I Middlesexu; 1001 movie you must see before you die / Quintessence Editions Ltd, 2003.)
„… lik Hulota je definitivno uobličen, a njegova životna filozofija gotovo izričita: dok on nadalje živi u slikovitom potkrovlju, njegova rodbina pristaje na teror supermodernog stanovanja u krajnje nehumaniziranoj nastambi. Na tom kontrastu dvaju svjetova niče izobilje gegova – lirski blagih kada govore o nostalgičnom svijetu prošlosti, peckavih kada izvrgavaju ruglu tehnizirani svijet budućnosti…“ (Petar Krelja)
MON ONCLE, 1958., 117 min. Alter Films / Cady Films / Film del Centauro / Gray-Film / Specta Films; Režija: Jacques Tati, Scenarij: Jacques Lagrange, Jean L'Hôte, Jacques Tati; Produkcija: Louis Dolivet, Jacques Tati, Alain Térouanne, Fred Orain; Glazba: Franck Barcellini, Alain Romans, Norbert Glanzberg; Fotografija: Jean Bourgoin, Montaža: Suzanne Baron; Kostimografija: Jacques Cottin; Uloge: Jacques Tati (gospodin Hulot), Jean-Pierre Zola (Charles Arpel), Adrienne Servantie (gospođa Arpel), Lucien Frégis (gospodin Pichard), Betty Schneider (Betty), Jean-François Martial (Walter), Dominique Marie (susjeda), Alain Bécourt (Gerard Arpel), Yvonne Arnaud (Georgette), Adelaide Danieli (gospođa Pichard)

VRIJEME IGRE (1967.)

„U doba avionske linije „Economic Airlines“ Amerikanke odlaze na organizirano putovanje. Program putovanja: jedan veći grad dnevno. Dolaskom u Pariz primjećuju da je zračna luka potpuno ista kao i ona koju su upravo napustile u Rimu, da su ulice potpuno iste kao u Hamburgu i da ulična rasvjeta neobično podsjeća na onu u New Yorku. Na kraju svega, okruženje se nije mijenjalo od grada do grada. Te Amerikanke evoluiraju u jednom međunarodnom okruženju koje stvarno postoji, nisam ga ja izmislio. Malo pomalo, one susreću Francuze. Uspostavlja se jedna prava ljudska toplina, koja im omogućava, nalazeći se u „pariškom“ okruženju da provedu 24 sata s Parižanima, a time i s gospodinom Hulotom…“ (Jacques Tati)
„… briljantan film, suptilan i kompleksan…“ (Vincent Canby, filmski kritičar New York Timesa)
„…sjajno i božansko iskustvo - PlayTime je film koji dolazi s drugog planeta…“ (François Truffaut, francuski redatelj, veliki Tatijev obožavatelj)
“… ovo se mora gledati više puta i sa drugog mjesta, svaki put obraćajući pažnju na nešto drugo, da bi u konačnici uspjeli zaklopiti cjeloviti mozaik glume, ideje, satire, ambijenta i avangarde… (škotski pisac, scenarist i filmski kritičar Gilbert Adair)
„… gospodin Hulot se prostire cijelim filmom, poput modernog baletana oblikuje i razdvaja cjelinu kao na nekoj velikoj pozornici… (francuski filozof Gilles Deleuze)
„… ovo izvanvremensko djelo bavi se, od početka do kraja, nadahnjivanjem gledatelja potpuno novim nizom čulnih doživljaja. Kao ni jedan drugi film, 'Vrijeme igre' ima moć da nas navede na preispitivanje naših sposobnosti vida i sluha… Na jednoj razini, ovaj film je i o tome kako moderni gradski život drobi bilo kakav tračak individualnosti koji bi još neko mogao imati… (Ethan de Seife)
„… nakon 10-godišnje pauze nastaje film bez jednostavnosti i topline prethodnih ostvarenja. U tom pokušaju kritike potrošačkog društva posebna je pažnja posvećena scenografiji…“ (Petar Krelja)

PLAY TIME, 1967., 124 min. Jolly Film / Specta Films;
Režija: Jacques Tati; Scenarij: Art Buchwald (engleski dijalozi), Jacques Lagrange, Jacques; Produkcija: Bernard Maurice, René Silvera; Glazba: Francis Lemarque; Fotografija: Jean Badal, Andréas Winding; Montaža: Gérard Pollicand; Kostimografija: Jacques Cottin; Uloge: Jacques Tati (gospodin Hulot), Barbara Dennek (turistkinja), Rita Maiden (partnerica gospodina Schultza), France Rumilly, France Delahalle (prodavačica), Valérie Camille (tajnica gospodina Lacsa), Erika Dentzler (gospođica Giffard), Nicole Ray (pjevačica), Yvette Ducreux, Nathalie Jem, Jacqueline Lecomte

PROMETNA GUŽVA (1971.)

Crtač modela u skromnoj tvrtki za proizvodnju automobila Altra, gospodin Hulot, skicira kamping-vozilo opskrbljeno brojnim napravama i opremom, vozilo koje mora biti izloženo na Međunarodnom salonu automobila u Amsterdamu. Prevozi prototip iz Pariza na kamionetu kojem je u pratnji i mali sportski žuti auto u vlasništvu Marije, mlade Amerikanke zadužene za odnose s javnošću. Kvar, nestanak goriva i sudar izmiješani s carinskim kontrolama, neprestano prekidaju vožnju. Presijecaju flamanske i nizozemske seoske ceste tražeći automehaničara, da bi na koncu auto prekasno stigao na izložbu. Usprkos ogromnom divljenju koje prototip izaziva kod slučajnih promatrača, Gospodin Hulot će biti otpušten. Odlazi iz salona ravno Mariji u zagrljaj, i to pješice, provlačeći se između nepomičnih automobila u ogromnoj koloni.

„… u svom posljednjem filmu ponovno varira osnovnu temu opiranja potrošačkom mentalitetu, u kojem kult automobila potiskuje stari Hulotov bicikl…“ (Petar Krelja)

TRAFIC, 1971., 116 min. Les Films Corona / Les Films Gibé / Selenia Cinematografica;
Režija: Jacques Tati; Scenarij: Jacques Tati, Jacques Lagrange, Bert Haanstra (nepotpisan, uslijed svađe s Tatijem napušta set tijekom snimanja); Produkcija: Robert Dorfmann; Glazba: Charles Dumont; Fotografija: Eduard van der Enden, Marcel Weiss; Montaža: Maurice Laumain, Sophie Tatischeff, Jacques Tati; Kostimografija: Jacques Esterel; Uloge: Jacques Tati (gospodin Hulot), Marcel Fraval (vozač kamioneta), Honoré Bostel (direktor Altre), Maria Kimberly (Maria), François Maisongrosse (François), Tony Knepper (mehaničar), Franco Ressel, Mario Zanuelli

PARADA (1974.)

Usprkos snimanju koje se uglavnom radilo na videu (Tati je već tada naslućivao skori prelazak na digitalno) i koje je financirala švedska televizija, film „Parada“ je ipak rađen s namjerom da se prikazuje u kinima, iako je ta predstava napravljena u čast onome što će biti njegov posljednji film. Smještajući Gospodina Loyala i niz točaka kao u cirkuskoj predstavi, Tati oživljava mimičku glumu iz svojih početaka u „Sportskih dojmovima“.
PARADE, 1974., 84 min. Gray-Film / Sveriges Radio;
Režija: Jacques Tati; Scenarij: Jacques Tati; Produkcija: Karl Haskel, Michel Chauvin; Glazba: Charles Dumont; Fotografija: Jean Badal, Gunnar Fischer; Montaža: Aline Asséo, Per Carleson, Siv Lundgren, Jonny Mair, Sophie Tatischeff; Kostimografija: Mona Theresia Forsén, Inger Pehrsson; Uloge: Jacques Tati (cirkuski izvođač), Karl Kossmayer (cirkuski izvođač), Pierre Bramma (cirkuski izvođač), Michèle Brabo, Pia Colombo (cirkuski izvođač), Johnny Lonn (cirkuski izvođač), Bertilo (cirkuski izvođač), Jan Swahn (cirkuski izvođač), Bertil Berglund (cirkuski izvođač), Moniqa Sunnerberg

Kratkometražni filmovi:

PAZI NA LJEVICU (1936.)

Roger, farmer svoje vrste, sanja postati boksač. Tako se predvorje njegove farme pretvara u kazalište njegovih treninga. Ali borbe se moraju ubrzo prekinuti zbog pomanjkanja boraca. Iznenađen, u trenutku oponašanja pobjede, biva otkriven i odveden u ring. Ali tada nastaje problem: on nikad u životu nije boksao i nema pojma o toj plemenitoj borilačkoj vještini. Hoće li mu knjiga, koju je poštar položio na stolicu, moći pomoći da na brzinu nauči potrebnu vještinu kako bi dobio meč?
SOIGNE TON GAUCHE, 1935., 12 min., Atlantic Films; Režija; Jacques Berr i Jacques Tati; Scenarij: Rhum i Jacques Tati; Uloge: Rhum, Jacques Tati

ŠKOLA ZA POŠTARE (1947.)

Brzina i učinkovitost su bitne osobine obuke svakog poštara! Zadatak je jednostavan: skratiti vrijeme obilaska kako bi stigao na avion preuzeti poštu. U jednom malom seoskom poštanskom uredu, tri su poštara, od kojih je jedan Francois, kojeg nadređeni svojim unjkavim glasom stalno pritišće nalozima.
L'ÉCOLE DES FACTEURS, 1947., 15 min., Cady Films; Režija: Jacques Tati; Scenarij: Jacques Tati; Producent: Fred Orain; Glazba: Jean Yatove; Fotografija: Louis Félix; Montaža: Marcel Morreau; Kostimografija: Jacques Cottin; Asistent redatelja: Henri Marquet; Uloge: Jacques Tati (poštar), Paul Demange (šef)

VEČERNJA ŠKOLA (1967.)

U okruženju filma „Vrijeme igre“, Jacques Tati pokušava podučiti nekim osnovama svog umijeća nespretne i marljive učenike. „Ti poslovni ljudi pretvaraju se u dobre učenike i otkrivaju različite načine pušenja cigareta, jahanja ili padanja na stepenicama...
„Večernja škola“, po prvi put, predstavlja na ekranu niz Tatijevih klasičnih točaka i sadrži, u svojoj skromnosti, jedan umješan komentar o epskoj avanturi filma „ Vrijeme igre“. On je zapravo obrnuta slika toga. Otkrivajući naličje svog dekora i svoje ličnosti, Tati dokazuje da se njegov promatrački smisao primjenjuje i na njega samoga“. (pisac Marc Dondey, autor knjige „Tati“, Ramsay Poche Cinema, 1989.)
COURS DU SOIR, 1967., 27 min., Specta Films;
Režija: Nicolas Ribowski; Scenarij: Jacques Tati; Glazba: Léo Petit; Fotografija: Jean Badal; Montaža: Nicole Gauduchon, Asistent redatelja: Marie-France Siegler; Uloge: Jacques Tati (gospodin Hulot), Alain Fayner, Marc Monjou

« povratak marcelin
© 2003 popcorn.hr