VijestiNajaveRecenzijeSound Of VisionKolumneSpecialForumImpressumSearchFAQ
infobox: TERRY GILLIAM - STVARNOST I SNOVI

EXTRA SLIKE:
Time Bandits
Brazil
The Adventures of Baron Munchausen
The Fisher King
Twelve Monkeys
Fear and Loathing in Las Vegas
Lost in La Mancha
The Brothers Grimm
Tideland
The Imaginarium of Doctor Parnassus
KOMENTARI:

Re: TERRY GILLIAM - STVARNOST I SNOVI
woohooo!
Komentar: Gand 22.11.2009.

Trenutno niste ulogirani pa ne možete ni dodavati komentare
« povratak
Special: TERRY GILLIAM - STVARNOST I SNOVI

Special: TERRY GILLIAM - STVARNOST I SNOVI TERRY GILLIAM - STVARNOST I SNOVI
(22.11.2009.)

Bio je animator zbog čijeg su neočekivanog srčanog udara Arthurovi vitezovi uspjeli pobjeći čudovištu Aaaaauuuugggghhh. Progutao je čitavu bananu na pozornici Hollywood Bowla. U posljednja tri desetljeća zaradio je reputaciju jednog od najvećih vizionara sedme umjetnosti. Danas, na obljetnicu ubojstva JFK-a, slavi svoj 69. rođendan. Dakako, ime mu je Terry Gilliam.

Terry Gilliam

Monty Python\\\\\\\'s Flying Circus
Jabberwocky

"Jedan od najvećih hollywoodskih vizionara?!? Ja čak ni nisam hollywoodski redatelj!"

Označen kao vizionar i sanjar, a od strane suradnika jednom i kao "kontrolirani enfant terrible, što god to značilo", Terry Gilliam rijetko kad je svoju publiku ostavljao ravnodušnom, voljela ga ona ili ne. Reputacija mu se mijenjala nakon gotovo svakog kompletiranog projekta, iako je kao bazu gotovo uvijek imao iste stvari, i idejno i realizacijski.

STVARNOST

"Želim da me film odnese na neko mjesto, neki svijet, neku ideju koje se nisam sjetio ili ju zamislio."

Punim imenom Terrence Vance Gilliam rodio se dakle na današnji dan, 22. studenog 1940. godine u Medicine Lakeu, omanjem gradiću u Minnesoti. Šaroliko obrazovanje uključivalo je studij fizike i umjetnosti da bi na koncu preraslo u političke znanosti, a za trajanja studija radio je na sveučilišnom časopisu "Fang". Posao mu je nakon studija ponudio legendarni Harvey Kurtzman (za kojeg je New York Times jednom napisao da je jedna od najznačajnijih figura u poslijeratnoj Americi), i to na časopisu "Help!", gdje je prvi put sreo Johna Cleesea. Kako je časopis bio kratka vijeka, Gilliam se okrenuo služenju u Nacionalnoj gardi. Potaknut ratom u jugoistočnoj Aziji koji, osim što je bio iznimno nepopularan, kao da nije imao kraja, seli u Europu, te se nakon šestomjesečnog tumaranja kontinentom iz profesije crtača pukim micanjem nacrtanog prekvalificirao u animatora, te počeo surađivati na serijalima BBC-ja "We Have Ways of Making You Laugh" i "Do Not Adjust Your Set".

Navedeni su se pokazali tek kao odskočna daska, jer je Gilliamu brzo ponuđena suradnja na novom serijalu, danas legendarnom "Monty Python's Flying Circus", gdje je prvenstveno njegov rad definirao vizualni identitet grupe. Osim osnovne uloge - one animatora čiji je materijal povezivao skečeve, a za koje su mu ostali članovi družine kao jedini parametar zadali samo željenu dužinu segmenta, ostavljajući mu maksimum narativne i kreativne slobode - u par se navrata okušao i kao performer. Suprugu, make-up stručnjaka Maggie Weston, je također upoznao na setu serijala. Prva iskustva sa filmskom režijom je također sticao sa Pythonima, potpisavši uz kolegu Terryja Jonesa njihov prvi dugometražni film "Monty Python and the Holy Grail".

To ga je 1977. dovelo i do prvog samostalnog projekta, fantazije temeljene na poemi Lewisa Carolla "Jabberwocky", u kojem je osim karakterističnog humora ponudio i naznake svog kasnijeg vizualnog stila, dok istodobno nije naišao na plodno tlo ni kod publike ni kod kritike. Opet se vratio grupi i dvije godine nakon neuspjeha "Jabberwockyja" Pythoni su izbacili svoj drugi film, komediju "Life of Brian", koju je ovaj put potpisao sam Terry Jones. Postepenim raspadom grupe, Gilliam se početkom osamdesetih okrenuo vlastitim idejama.

Prvi Gilliamov samostalni film koji je uslijedio bio je "Time Bandits", fantastična avantura o skupini patuljaka koji putuju kroz vrijeme sakupljajući razna blaga, a čiju ću analizu ovaj put preskočiti jer je film detaljno i više no adekvatno već secirao kolega Sergej Karov u svojoj Paučini. Uslijedio je i posljednji dugometražni film na kojem je surađivao s Pythonima, "Meaning of Life", gdje je doprinio prvenstveno kratkom kritikom neizbježno glomaznog i slabo učinkovitog birokratskog aparata "The Crimson Permanent Assurance".

Pljucanje po birokraciji nastavio je 1985. godine kada je izašao njegov možda i najcjenjeniji film, distopijska satira "Brazil". Miješanjem stvarnosti i nadrealne fantazije, film je označen pridjevima orvelovski i kafkijanski, te je usprkos podbačaju na box officeu zaradio nominaciju za zlatni kipić u kategoriji originalnog scenarija, a naknadno i kultni status koji uživa i danas. Svoju je neslužbenu trilogiju mladost-srednja dob-starost završio režijom "The Adventures of Baron Munchausen", filma čiji se budžet, i inače bolna stavka Gilliamove karijere, za vrijeme snimanja udvostručio.

Uslijedio je dotad njegov najpristupačniji film, romantična drama "The Fisher King", prvi za koji nije pisao scenarij i koji je imao postavu blisku zvjezdanom Hollywoodu. Na njega se nadovezao svojim financijski najuspješnijim filmom, znanstvenofantastičnim trilerom "Twelve Monkeys" koji je pisao autor Scottova "Blade Runnera" David Webb Peoples, a koji je bio inspiriran kratkim filmom Francuza Chrisa Markera "La Jetée". Devedesete je zaključio ekranizacijom ne samo literarnog već i životnog predloška legende gonzo novinarstva Hunter S. Thompsona "Fear and Loathing in Las Vegas".

Dvijetisućite su za Gilliama u više navrata bile manje no sretne. Njegov životni projekt, film o Cervantesovu junaku Don Kihotu, "The Man Who Killed Don Quixote," neslavno je propao - što je inače izvrsno zabilježeno u fascinantnu dokumentarcu "Lost in La Mancha". Par godina kasnije, točnije, 2005. godine izbacio je dva nova filma, svoje viđenje slavne braće u "The Brothers Grimm" te slabo pristupačnu i dosta mučnu dramu "Tideland", da bi još jednom upao u probleme prošle godine, na snimanju "The Imaginarium of Doctor Parnassus" uslijed smrti Heatha Ledgera. Ipak, film je spašen dovođenjem triju novih glumaca na set (Johnny Depp, Jude Law, Colin Farrell), te je nakon premijere na ovogodišnjem Cannesu prije mjesec dana krenuo u distribuciju u Velikoj Britaniji, dok je u planu za Božić ove godine i na sjevernoameričkom tržištu.

STVARNOST I SNOVI

"Teško mi je brinuti o gubitku novca studija. Nemam suosjećanja za njihove novčane probleme jer oni ga sigurno nisu imali za moje."

Neveliku, ali kvalitetnim naslovima ispunjenu listu Gilliamovih kompletiranih projekata (u koje inače spada i dosta popularna reklama za Nike, Secret Tournament, kod nas nešto poznatija kao Kavez) svakako valja upotpuniti još nekim naslovima koje je u ovom ili onom trenutku imao u planu ili nekom razvojnom stadiju.

Devedesetih godina imao je u planu snimiti nastavak "Time Bandits", no projekt nije zaživio, prvenstveno radi smrti dobrog dijela protagonista. Bio je i prvi izbor J.K. Rowling za prvog Harry Pottera, ali se studio na koncu odlučio za Columbusa. Od filmova koje je pak odbio tokomvremena ističu se "Who Framed Roger Rabbit?", "Forrest Gump", "Troy", "Braveheart" i četvrti "Alien".

U planu su mu bili i ekranizacija "Good Omens", knjige Terryja Pratcheta i Neila Gaimana te Dickensovog "The Tale of Two Cities". U vidu je imao i ekranizaciju Dickovog "A Scanner Darkly", Adamsovog "Hitchhikers Guide to the Galaxy" te Mooreovog stripa "Watchmen", za koji i danas smatra da bi bio uspješan projekt u formi mini-serije. Sredniom devedesetih je razvijao projekt pod nazivom "The Defective Detective", koji je do '94. tavorio u stadiju pretprodukcije, da bi na koncu bio otkazan jer Gilliamu nije odobren željeni budžet.

Zasad osim ponovnog pokretanja projekta o Don Kihotu sprema i "Zero Theorem", film u kojem bi trebao glumiti Billy Bob Thornton, a koji se vrti oko računalnog genija koji radi na projektu koji se bavi apsurdom smisla života što je, složit ćete se, materijal baš za Gilliama. Ipak, prioritet trenutno ipak ima "The Man Who Killed Don Quixote", te je dotični trenutno i jedini aktivan Giliamov projekt.

SNOVI

"Hollywood vode uskogrudni ljudi koji vole sputavati kreativne ljude. Sve što oni žele je reći ne."

Filmovi Terryja Gilliama dotakli su se tri tisućljeća povijesti, bavili su se rođenjem i smrću, mladošću i starošću. Motive koje su dijelili bili su pojam slobode pojedinca, koja je često bila tek zamišljeni koncept kojim su se zabavljali njegovi protagonisti, birokratski aparat lišen trunčice ljudskosti i još u manjoj mjeri efikasan te dominacija korporacija i konzumerizma nad pojedincem. Često se igrao i granicom između stvarnosti i mašte te snovima koji su tu granicu predstavljali i uglavnom bili osnova za mentalno zdravlje protagonista. Također je ispitivao i problematiku identiteta i zdravog razuma, ponajviše koristeći dio radnje koji se odvijao u svijetu mašte.

Rad mu karakteriziraju i mračna i počesto paranoična atmosfera ispunjena čudnovatim likovima koji su u nemalom broju slučajeva nekoć bili normalna ljudska bića te ironičan pristup stvarima i situacijama, koje nužno ne završavaju sretno. S tehničke strane bliska mu je upotreba širokokutnih leća, koja distorziraju lica u kropnom planu ali obogaćuju kadar golemom količinom detalja. Scenariji su mu prepuni osobnih tema i afiniteta, od ljubavi prema povijesti, veličanja imaginacije, prezir prema birokraciji i autoritetu te nepovjerenje prema znanosti.

S druge strane, gotovo čitava Gilliamova karijera označena je i limitima koje mu je predstavljao često neadekvatan budžet, a pritom mu nije pomagala reputacija koja se mijenjala u pravilu nakon svakog njegovog realiziranog projekta. Tako je nakon "Brazila" bio redatelj sposoban za malen novac isporučiti film koji izglead višestruko skuplje, "Munchausen" mu je donio epitet megalomana, dok je nakon "The Fisher Kinga" bio redatelj koji zna raditi sa zvijezdama.

Također ga prati niz nesreća na snimanjima, od sukoba sa producentima na "Brazilu" o čemu svjedoči nekoliko postojećih verzija filma, već spomenutog prekoračenja budžeta na produkciji "Munchausena" do dva fijaska u ovom tisućljeću. Prvi je na koncu otkazani (doduše, sada opet aktualni) Gilliamov životni projekt, koji je uz pretprodukcijske probleme i budžet upola manji od predviđenog imao tu nesreću da se glavni glumac, sedamdesetogodišnji Jean Rochefort (koji je 7 mjeseci učio engleski jezik, isključivo za ulogu) ozlijedi već u prvom tjednu snimanja i da set poplavi oluja nakon koje je snimanje po španjolskim pustinjama postalo gotovo pa nemoguće. Drugi je ovogodišnji "The Imaginarium of Doctor Parnassus", koji je nakon Ledgerove smrti skoro otkazan. Sam Gilliam je kasnije saznao da bi bez pravovremenog Deppovog angažmana u potpunosti ostao bez potpore financijera filma.

Svemu tome usprkos, Gilliama se danas unutar filmskih krugova iznimno cijeni. Osobno, kao razlog zbog kojeg je to tako naveo bi to što mu filmovi, iako su ponekad daleko od savršenih, bez iznimke nude nešto što nitko drugi u današnjoj kinematografiji ne može ponuditi, od ideje do realizacije. Nekad nepredvidljive, nekad neobuzdane, nekad neprobavljive, a nekad tek bizarne, Gilliamove ideje su ono zbog čega bi mu u vrijeme sveopće reciklaže svatko trebao dati šansu. Ujedno su i ono zbog čega mu se osobno klanjam do poda.

"Razlog zbog kojeg ne gledam toliko filmova kao prije je to što me više ne iznenađuju. Volio sam filmove jer su otvarali vrata svjetovima koje nikad nisam ni zamislio. To se sada rijetko događa."

« povratak Luka Vukasović
© 2003 popcorn.hr