Revni izdavači tada prelaze na «rezervni plan», a to su uglavnom reizdanja provjerenih aduta. «Pat Garrett & Billy the Kid» je još davne 1989.godine pušten u prodaju u compact disc verziji, a čini se da će se i dalje pojavljivati u nekom «bogatijem» izdanju osim digitalno remasteriranog, ovisi o napretku tehnologije za reprodukciju zvuka. Pitanje za gorljivu raspravu svakako je opravdanost takvih prepisivanja građe, dok se odgovori uglavnom vrte oko količine zarade nosioca prava od prodaje albuma, mada ponekad treba znati prepoznati pruženu priliku jer nečiji motiv za zaradom nije nužno loš ako zauzvrat nudi određenu kvalitetu. U slučaju Boba Dylana svako reizdanje je više nego dobrodošlo, posebice ako se to odnosi na njegova antologijska izdanja. Ima li nekoga kome imena Sam Peckinpah, Kris Kristoferson i Bob Dylan ne govore dovoljno sama za sebe? Prisjetimo se samo svih mogućih i nemogućih tuluma, da li srednjoškolskih, studentskih ili pak obljetnica mature gdje se na akustičnoj gitari nije odsvirala i zborski otpjevala «Knockin' on Heaven's Door» ili nešto rjeđe Kristofersonova «Me & Bobby McGee», dok ime Peckinpah poprima gotovo božanski prizvuk pri spominjanju u krugovima štovaoca filma. Neki statističari tvrde da je dotična pjesma daleko najviše obrađiva numera nekog glazbenika ikad, rame uz rame sa «Yesterday» The Beatlesa. No, pustimo brojke, ovaj soundtrack je apsolutna antologija glazbe prošlog stoljeća, te je nevjerojatno da nakon toliko godina od premijere Peckinpahovog filma ovaj akustični biser još uvijek zvuči toliko svježe i nadahnuto, a čini se da bi se isto moglo napisati i krajem ovog stoljeća vozeći se u nekoj space fiction letjelici na putu prema terraformiranom Marsu. Nije potrebno recenzirati sve pjesme ovog soundtracka, njegova svaka minuta je blagoslov za uši, epitaf jednom vremenu ove nevesele civilizacije, te zalog za budućnost, pa makar ona bila i na već spomenutom Marsu. Tko zna, možda ćemo tamo nakon vode naći tragove alieniziranih revolveraša, šerifa, kauboja i indijanaca…