Zanemarimo li prisutni financijski aspekt - što baš i nije lako jer je riječ o serijalu koji je na samom vrhu po novcima namlaćenim na svjetskim kino blagajnama, gdje nadmašuje konkurenciju u obličju Jamesa Bonda i Star Warsa - ono što najviše fascinira kod Pottera (filmova, ne samog lika) je to kako usprkos tome što autori bez iznimke uparuju visoke produkcijske standarde sa materijalom obožavanim na svim stranama svijeta, pritom imajući na raspolaganju čitavu plejadu legendarnih imena britanske glumačke scene kao aktere, više no često na kraju dobijemo proizvod koji zna, iz ovog ili onog razloga, biti poprilično nezanimljiv.

Gotovo se identična stvar ovdje dogodila Yatesu, tipu koji potpisuje meni dosad najdraži film iz franšize, onaj prethodni. Dok se tamo nije libio posegnuti i za nešto lepršavijim materijalom i postaviti ga kao gotovo pa bezbrižan kontrast sve većoj tami glavne radnje (što i nije kod svakoga naišlo na dobar prijem), ovdje se sve progresivnije negativnosti držao na svakom komadiću puta. No, ne na način da to sve skupa i funkcionira, već tako da vam brzo bude puna kapa.

Jer je film, da prostite na izrazu, zaista jebeno dosadan, nekih pola sata, ako ne i više, predugačak, s tim da dok je spor (a to je često) je užasno spor, a dok nije je prilično konfuzan. K tome je na momente i tragično loše ekspozicije, barem za nekoga neupoznatoga s predloškom, te na koncu poprilično lišen napetosti čak i u dinamičnijim scenama, onima koje uokviruju sjedenje u šumi koje se odvija čitavom sredinom filma. Također, tendencija pravljenja sve mračnijeg okruženja na trenutke postaje smiješna, jer je po viđenom u jednoj takvoj kao dovoljno pustiti Nick Cavea da ton bude ozbiljan i mračan, a u isto vrijeme i melankoličan. Valjda Marilyna Mansona za takvu prigodu ne krasi potrebna doza sjete.

S glumačke je pak strane utoliko slabiji od valjda svih dosadašnjih prethodnika, ne radi toga što vodeći trojac svoj posao obavlja loše, već radi pričom limitirane mogućnosti da barem uživamo u minijaturama gore spomenutih etabliranih glumačkih imena, što serijalu već poznatih, što pridošlica; ta je čast ovdje, usput budi rečeno, dopala Billa Nighyja, Radu Šerbedžiju i Rhysa Ifansa.

Ono što mu ipak mogu priznati je to što me nije u dovoljnoj mjeri odvratio pa da se ne vratim i posljednjem dijelu za par mjeseci - a i bio bih blesav da odustanem sada, nakon sedam odgledanih filmova - te što sam u svoj toj dosadi tokom gledanja ipak podignuo obrvu vidjevši zaista izvrsno grafičko rješenje o tri brata i naslovnim darovima smrti.

Gledano u široj perspektivi, na čitav serijal, nešto ovako i nije pretjerano neočekivano. Nikad ovo nije bio ozbiljan serijal, samo jedna jako, jako ozbiljna mašinerija za generiranje profita. U čemu je bez premca, ali meni su kao gledatelju bitne neke sasvim druge stvari, na koje ovaj put nisam naišao.