Dakle, malo je toga u filmskom svijetu što mi može zagolicti maštu u tolikoj mjeri kao nešto obilježeno natpisom 'film Davida Finchera'. Odnosno, gotovo pa onoliko koliko mi istu stvar u televizijskom svijetu može priuštiti nešto s natpisom 'kreirao Aaron Sorkin'. Da budem još i precizniji u slučaju potonjeg, osim jedne jedine iznimke, apsolutno ništa.

A upravo je taj dvojac u ovom slučaju realizirao jedan proizvod kirurški precizne kamere i nezaustavljive bujice riječi, tj. dijaloga koji se na trenutke ne izgovara već skoro pa ispaljuje iz usta protagonista (što je bilo potaknuto naputkom samog Finchera kako bi u ta dva sata stalo što je moguće više Sorkinovih riječi), te izvrsnih izvedbi mahom mladih nada (među kojima se nalaze i novi Peter Parker i nova Lisbeth Salander), pri čemu nekako dominiraju trenuci u kojima Eisenberg uspijeva izvući čak i naznaku sažaljenja kod gledatelja za lika koji je prikazan kao popriličan kurvin sin.

No to je ujedno i sve što se ovdje dalo izvući, jedna drama visokog koncepta, aktualna, pametna i zaista umješno napravljena. Jedan vrhunski zanatski proizvod, ali nažalost i ništa više od toga. I tu se valja vratiti na početna očekivanja vezana uz već nekoliko puta spomenuta imena - za nekoga tko nam je onomad isporučio jednu glavu u paketu, a zatim i nešto što je, između ostaloga, nenadmašna kritika konzumerizma, te nekoga čije su djelo oponenti s pravom nazivali 'The Left Wing', previše je ovdje prisutno vrhunskog premaza u odnosu na jedan konkretniji autorski pečat.