Pisanje o filmu Terryja Gilliama često se svodi na nekoliko stvari koje su za njega univerzalno primjenjive. Par brzopotezih natuknica obavezno bi uključivale izraze poput dobre ideje i vizualne izvrsnosti, te pojmove poput bizarno i tripozno, a počesto i neobuzdano, iako gotovo uvijek i prilično ozbiljno i mračno. Problem u pravilu nastane kada se autor previše zaigra sa samim sobom pa dobru ideju nekad ne izgura do kraja, a vizualno zna biti napadan te mu opći dojam zna biti da je složio nedorečen film koji zna biti naporan.

Ovdje takvih problema nije imao. Ideju je usmjerio jako fino, okruživši emocionalan, i zbog toga iracionalan Parnassusov nastup koji je pokrenuo zbivanja puno prije događanja samog filma višeslojnom kritikom problematike sa prilično širokim rasponom i dosegom - od vječne želje za besmrtnošću i prilično ružnih posljedica ostvarivanja iste, pa do iskorištavanja nejači poradi ničeg više do golog profita i eventualnog bonusa u vidu čestog boravka na naslovnici, dakako nikad zaista zasluženog. Upotpunio ju je nekolicinom predivnih kadrova iz imaginarijuma, koji se ni u svoj svojoj poplavi šarenila ni u jednom trenutku ne doimaju pretjeranim, a sve to zaokružio solidnim performansima glumačke družine koju je okupio.

Iako nešto takvo nije bilo očekivano, baš s te mu je strane, one glumačke, film na koncu kao kompletno djelo osakaćen. Koliko god to glupo zvučalo za situaciju u kojoj jednu glumačku zvijezdu mijenjaju tri redom još i veće, nužne scenarističke intervencije ubile su drugu polovicu filma, tj. njegov tok. Karakterna tranzicija je prenagla, a na samom kraju filma i dosta neprirodna, da ne kažem neuvjerljiva; jer, teško je povjerovati da je Farrell u posljednjih dvadesetak minuta filma isti onaj slatkorječivi fakin kojeg smo gledali u prethodnih sat vremena.

Koliko god su te promjene bile nužne da bi film bio kompletiran, a da to sve skupa na nekog vraga i sliči - sam Gilliam je izjavio kako je u neku ruku ovaj put čak i dobro prošao, jer malo se filmova može pohvaliti sa čarobnim zrcalom - toliko su isti taj kompletirani film udaljile od onog što je potencijalno mogao biti, izvrstan povratak redatelja u formu koju je održavao devedesetih. Ako ništa drugo, čovjek zaslužuje golemi respekt jer radi po svome, ono što želi i što mu odgovara, a posebno radi toga što ima neutaživu glad za originalnošću. A govorimo o vremenu u kojem se primjerice u Americi prerađuje engleski film 'star' tek tri godine.

P.S. Ako ste slučajno i sumnjali, Vance je u međuvremenu, po drugi put u svojoj karijeri, upao u probleme pri produkciji svog pokušaja pričanja priče o Don Kihotu; nadajmo se sa drugačijom sudbinom nego je to bio slučaj pred deset godina.