| Bez ocjene |
|
| HRVATSKI NASLOV: |
| POTONULO GROBLJE |
| NASLOV ORIGINALA: |
| Potonulo groblje |
| REŽIJA: |
| Mladen Juran |
| SCENARIJ: |
| M. Juran i Goran Tribuson prema romanu G. Tribusona |
| GLAVNE ULOGE: |
| Sven Medvešek, Barbara Nola, Jiri Menzel, Asim Bukva, Boris Svrtan |
| ŽANR: |
|
Drama
|
| PRODUKCIJA: |
| HRT/Interfilm/Jadran Film |
| DISTRIBUCIJA: |
| Continental |
| TRAJANJE: |
| 102 min |
| GODINA: |
| 2002 |
| IZDANJE: |
 |
| Još nema komentara na ovu recenziju |
| Trenutno niste ulogirani pa ne možete ni dodavati komentare |
|
|
 |
POTONULO GROBLJE
(Potonulo groblje) |
|
Ivan (Medvešek) vraća se nakon desetljeća lutanja u rodni grad, gdje želi razmrsiti prošlost vlastite obitelji. Grad je poluurušen, bujica ga postupno podriva, a napučuju ga čudaci koji snuju bijeg. Ivan upoznaje Marylin, poluludu djevojku koja pokušava naći ostavštinu koju su njeni bogati roditelji sakrili i pomrli. Da bi je našla, treba joj pomoć čovjeka koji razgovara s mrtvima.
|
|
| | | |
| Roman Gorana Tribusona "Potonulo groblje" nastao je pod sam konac osamdesetih, u vrijeme kad je čitavo hrvatsko društvo živjelo pod sjenom društvenog rasapa i nadolazećeg, jasno predvidiva rata. Tribusonov atmosferski horror, smješten u gradu kojeg pomalo odnosi bujica, u to je doba pomalo bio i alegorija cijelog duhovnog stanja. Srednjeeuropska provincija kojoj prijeti neumitna katastrofa, iz koje svi koji mogu bježe, a baština se osipa i truli - to je bila Tribusonova vizija buduće Hrvatske, na žalost točna. |
Tribuson je pisac kojem knjige funkcioniraju u vremenu kad su napisane - to je njegova najveća vrlina, a ne mana. Nažalost, ona se pretvara u manu onda kad se njegovi romani izvlače iz vremenskog konteksta. Takvo što prvo je učinio Bruno Gamulin u filmu "Polagana predaja", a sada i Mladen Juran, redatelj filma "Potonulo groblje". On je uzeo taj ipak ne jako dobri roman, "očistio" ga od natruha koje mu je davao povijesni trenutak i snimio okultni film strave. Bio je to rizičan manevar koji je iziskivao vještog čovjeka na kormilu. Mladen Juran to nažalost nije.
Redatelj Jurana upućeni u hrvatski film ponajprije poznaju po njegovom zakašnjelom debiju "Transatlantic", epopeji o dalmatinskoj emigraciji u SAD. Taj je film Juran temeljio na vlastitom uspješnom kratkom filmu, a prema vlastitim tvrdnjama pripremao ga je dva desetljeća. Juran je očito čovjek kojeg opsesivne ideje dugo drže: i "Potonulo groblje" je, kako kaže, odlučio filmovati kad ga je pročitao u rukopisu, a ta ga fiks ideja nije pustila 12 godina. Ima doduše redatelja poput Kubricka koji su svoje projekte razvijali kroz desetljeća, i na koncu uspijevali. Ali, u stvarnoj filmskoj praksi takvo što obično vodi u čistu propast: kontekst koji autora privuče stanovitom djelu nepovratno izmakne, a projekt mutira u vlastitu neprepoznatljivu imitaciju kojoj se više nitko ne sjeća svrhe. Upravo se to dogodilo Juranu.
"Potonulo groblje" priča je o kafkijanskom strancu-povratniku koji se vraća u rodni grad i tamo biva upleten u obiteljske misterije s okultnim i spiritističkim konzekvencama. Operiran od društvene alegorije, Juranov film je još i više nego knjiga film o okultnim stvarima. A s okultnim su stvari jednostavne: onaj tko u to ne vjeruje, ne snima i ne gleda filmove o tome. Onaj tko u to vjeruje, te stvari drži jako ozbiljnima i teško mu se može prodavati lažnjak. A Juran i koscenarist Tribuson upravo to rade: u filmu cijelo vrijeme imamo dojam da se autori ne baš ozbiljno igraju okultizma da bi postigli nešto drugo - samo nije jasno što.
Sasvim operiran od relevantnog sadržaja, "Potonulo groblje" je film kojem bi jedina karta imala biti forma, to jest jezovita hororska atmosfera. Tribusonu je u knjizi to, valja reći, uspjelo. Ali, u filmu je postizanje "galvanske jeze" i atmosfere strepnje u cijelosti režijska zadaća, a Juran toj zadaći nije bio dorastao. Nesumnjivo ćete se sjetiti više od jednog Lynchovog ili De Palminog filma gdje vas redatelj manirist "vozi" kroz priču koja je jednako kontradiktorna i neobavezna kao Juranova, ali to čini meritornom demonstracijom stilskog umijeća, postižući efekt jeze, strepnje i suspensa. Nažalost, u "Potonulom groblju" od toga nema ništa. Film je vizualno dozlaboga nezanimljiv, lišen je prave horrorske napetosti, a pojedini Juranovi pokušaji da ekspresivno upotrebi ikonografski arsenal horrora završavaju kao turobna parodija.
Taoci te tjeskobne situacije su- kao i obično u našem filmu - glumci. Nije ugodno vidjeti fine glumce kao što su Barbara Nola ili Sven Medvešek kako se koprcaju u koži nedomišljenih karaktera. Treći glavni glumac filma - češki oskarovac Jiri Menzel - nije, čini se, imao tih problema. Juran ga je očito angažirao kao glumca da filmu doda malo publiciteta, u čemu je uspio. Menzel je shvatio u čemu je stvar, odverglao svoj tekst na komičnom hrvatskom i otišao kući. Svi su sretni, svi zadovoljni, osim publike kojoj je hrvatski film nažalost opet ponudio bezobrazno premalo. |
|
| | | |
|
|
|
