Drugi dugometražni film koji potpisuje spomenuti Porumbiou je "Poliţist, Adjectiv", krimi-drama s kojom se i doljepotpisani uključio u praćenje rumunjskih predstavnika u sedmoj umjetnosti, i pritom ostao prilično zadovoljan. Film je to u kojem se praktički ništa ne događa, u kojem obiluju dugi kadrovi i u kojem ima jako malo dijaloga, gdje je kamera ta koja priča priču sve do finala čiji se krešendo sastoji od čitanja definicija iz rječnika (nešto za što bi čovjek pomislio da u filmu može proći samo Christopheru Walkenu), ali koji usprkos svojoj statičnosti ostavlja prilično pozitivan dojam.

Možda je razlog tome što je ta sirova realističnost puno bliža životu nego ono čime nas se doji sa prekooceanske strane, gdje dominiraju raskošne pucnjave i do u detalja koreografirane potjere, ili pak petominutne analize DNA i patetično loši one-lineri. Primjerice, izuzev jedne jedine iznimke, ama baš nitko u čitavom filmu ne podigne glasa, a kamoli da pokuša napraviti kakav ozbiljniji atak na bubnjiće. A osim neobično dojmljivog finala ističu se i dvije dijaloške bravure, koje su takve jer opet imaju životno uporište, a ne količinu budžeta određenu za računalnu obradu pojedinog kadra kao polaznu točku. Odličan nije, ali prava vrijednost mu ionako leži u uspjelom otvaranju vrata nečemu dosad nepoznatom.