Ne tako davno, pred možda par tjedana, naletio sam na definiciju Christophera Nolana kao auteura blockbustera, nešto što on u kontinuitetu opravdava i što mu sasvim fino stoji. Ovdje je otišao i korak dalje, jer za napraviti ovakav film, izvlačeći pritom od studija oko 150 milijuna dolara budžeta i gurnuvši ga u ladicu označenu sa 'ljetni blockbuster' treba imati oveća muda, što je očito slučaj. A na čemu mu trebamo biti i itekako zahvalni.

Jer "Početak" je sve samo ne tipična visokobudžetna igračka na kakvu danas nije problem naletjeti. Usprkos svojoj duljini ni trenutka nije dosadan ili zamoran, nije ga teško pratiti držite li oči i uši otvorene, a u tom slučaju će vas i dosta bogato nagraditi. A valjda ste radi toga i došli prosjediti dva i pol sata u mraku, a ne promišljati da li ste u određenom trenutku gladni još jednog Snickersa ili druge kutije kokica.

Film funkcionira na nekoliko paralelnih razina, kako pričom tako i narativnom obradom iste, a na svakoj od njih izvrsno, što pojedinačno, što u kombinaciji s ostalima u izgradnji kompletne slike. Naprosto je riječ o blockbusteru koji ima sve, i priču, i pamet, i vizualije (pri čemu bi od hrpe toga u najmanju ruku jako dobro, a većinom odlično izvedenog izdvojio vrsno korišten slow-motion, nešto što je vraški teško uvjerljivo realizirati), ali prije svega autora koji točno zna što želi od svog filma i točno zna kakvu reakciju želi od svoje publike, koju pritom ne podcjenjuje.

Ni takav nije bez mana, prvenstveno u domeni slabo razrađenih likova (izuzev DiCaprijevog, no to nekako dođe kao posljedica toga što je on središte filma) i ekspozicije koja se u pojedinim trenucima doima malčice pretjeranom. S druge strane, nameće se pitanje kakvog bi konkretnog učinka imali mesnatiji likovi na ovako zamišljenu i realiziranu cjelinu, jer bi neminovno patio neki drugi aspekt nečega što je očito brižljivo konstruirano i više puta promišljano, pa bilo to nešto prosto poput duljine trajanja, ili nešto više u domeni oduzimanja dragocjenog vremena nečemu što je u konačnici ipak bitnije.

No nije samo stvar u greškama, već u tome kako se nedostatak nečega (ili bespotreban višak) odnosi naspram cjeline, koliko smetaju općem dojmu. Ono što u konačnici film dijeli od najviše ocjene i epiteta remek-djela nisu ni likovi ni ekspozicija, već ponekad pretjerana distanca od zbivanja i likova (istih onih za koje nije bilo interesa ni vremena), pa je kao posljedica toga slojevitost (i njena izvrsnost) prisutna tek u narativu, ali ne i u emocionalnoj povezanosti i reakciji na istu.

Christopher Nolan danas je nešto najbolje što nam svijet visokog budžeta nudi. Autor u pravom i punom smislu riječi, tip koji igra na kartu intelekta, a ne guranja što je moguće većeg broja stvari u kadar, što je nasušno potrebno u vrijeme kada se jedan James Cameron zaigrao tehnikalijama, a jedan Steven Spielberg vraća Indiani Jonesu. Vrh onoga što nam se danas nudi, ali nadam se ne i ono najbolje od Nolana, posebice u domeni njegovih umotvorina. Nije njegov najbolji, ali i 'samo' odličan film je itekako dobrodošao raritet iz hollywoodskih studija.