Ako su Coeni u nečemu bez premca, to je uvlačenje gledatelja u svijet koji stvore. Bili u pitanju naganjanje po teksaškim pustopoljinama ili gangsterski obračuni u vrijeme prohibicije, bile aktivnosti kojima se njihovi likovi bave kuglanje, otmica ili bijeg iz zatvora, garantirano vam je iskustvo kakvo će vam rijetko tko isporučiti, sviđao vam se konačni proizvod (na kojem braća imaju pravo na final cut još od svog prvijenca) ili ne. No, ono što je nedvojbeno vrijedno respekta nije ujedno i ono što zaslužuje halospjeve. Barem ne u ovom slučaju.

Jer nije toliko stvar u tome da li ja (ili bilo tko) kužim što je pisac htio reći, već da li me nakon gledanja filma zanima što je htio reći. Ovdje nije takav slučaj, najprije zato što osim poslovično izvrsne kamere i podjednako dobre glazbe Cartera Burwella film ne nudi ništa zanimljivo, a kamoli pamtljivo ili nedajbože nešto što bi mogli uputiti svojim sivim stanicama da se s tim igraju.

Besciljno i neinspirativno tumaranje od jednog mjesta do drugog, prodavanje nekakve filozofije koja to nije - takav dojam je možda uvjetovan time što bi sve to skupa trebalo biti više namijenjeno Židovima nego ikome drugome, no čitajući pojedine komentare na Internetu izgleda da i nije tako - te završetak koji više izgleda kao početak je sve što ovaj film sadrži. Što dovoljno govori o tome koliko toga mu nedostaje.

Iako sada kao proslavljeni oscarovci praktički mogu raditi što ih volja to ih ne opravdava za loš film, i postavlja se pitanje da li je autorima, kad već nemaju što za reći, bolje da radije ni ne govore?