Ujedno je i on sam u njemu ostvario jednu od svojih boljih uloga u spomenutom periodu, starca za kojeg, usprkos njegovim željama, najuža obitelj i dalje misli da je bolje da ne barata svim informacijama vezanim uz njih, i kojeg je tužno gledati dok je svima nekako samo smetnja, čak i usputnim prolaznicima koji se nevoljko izmiču objektivu njegova fotoaparata. Starca pregaženog vremenom koji izbjegava putovanje avionom radije se tlačeći vlakovima i autobusima i koji se još uvijek uporno drži telefonskih govornica dok mu djeca dogovaranju muljanje preko mobitela, a unuk jaše po Internetu. Starca koji samo želi malo normalnog kontakta i korektnog odnosa, da mu se govori sve, a ne samo ono što on želi čuti.

Tako dobrim dijelom film izgleda poput izvrsne sekvence iz "(500) Days of Summer" u kojoj paralelno gledamo odnos očekivanja i stvarnosti, ovdje primijenjene na gotovo čitav film, čitave živote i odnose unutar tih života, koji kulminiraju u fantastičnoj sceni u kojoj Frank em što ima prigodu opet biti sa svojom djecom, em im pokazati da nije tako naivan kakvim ga smatraju. A kad kažem fantastičnoj, to mislim iz barem dva razloga, uz onaj očiti i onaj upućen na adresu vrsne realizacije.

Sad, otuđenost usprkos nikad boljoj povezanosti proizašloj iz tehnološkog napretka nije ništa novo, ali je tematiku redatelj i scenarist Jones realizirao možda ne toliko svježe koliko prilično toplo i dirljivo, a imao je kao rijetko tko u zadnje vrijeme i dosta raspoloženog De Nira. Jako fin film nekako primjereniji intimi doma uz televizor i DVD negoli šušur kino dvorane.