Robert Downey Jr., Gwyneth Paltrow, Don Cheadle, Scarlett Johansson, Sam Rockwell, Mickey Rourke, Samuel L. Jackson, John Slattery, Garry Shandling, Clark Gregg
Kao da mu nije dovoljno to što vlasti traže od njega da im preda odijelo Iron Mana, Tony Stark mora se nositi i sa poslovnim rivalom Justinom Hammerom te misterioznim Rusom Ivanom Vankom, ali i sa samim sobom...
Prilično svjež i jako dobar prvijenac otprije dvije godine, inače jedan od jačih u svojoj domeni koje je hollywoodska mašinerija iznjedrila u posljednje vrijeme, dobio je ovih dana i neizbježan nastavak. Svijet sada zna tko je Iron Man, budžet filma je veći, galerija likova se širi, redatelj i glumačka postava iz prethodnika su uz jednu iznimku isti. Tako su i očekivanja pomalo narasla, što je ujedno i jako dobar preduvjet za razočaranje.
Negdje pred sam kraj filma kroz glavu mi je prošlo jedno sasvim logično pitanje - pobogu, odakle meni uopće ikakva očekivanja u vezi ovog filma? Zadržavanjem unutar superhero žanra dostupna su tek dva primjera nastavka koji je nadmašio original. Uspjelo je to Samu Raimiju - no, i to je više zahvaljujući osrednjem prvom - dok je to stvarno uspjelo tek Bryanu Singeru.
Guranje naslovnog lika u drugi plan s razlogom nije pretjerano tražen manevar, a kamoli uspješan. Dok Downeyjev raskalašeni plejboj unutar svog svijeta uživa status superzvijezde, idola i spasitelja nacije, nama, publici, od toga na platnu ostaju tek mrvice, i to one prečesto manifestirane jeftinim šalama ili pak pišanjem u gaće, u oba slučaja od strane spomenutog, slavljenog plejboja.
Uronjenost u sindrom najbolje ilustriran primjerom zasad zadnjeg Spidermana, gdje su nedovoljno ocrtani likovi nasumično razbacani i tek se bezlično prešetavaju uparen je ovdje sa čestim traćenjem vremena na ostvarivanje beskorisnih veza sa ostatkom dosad tek najavljenih filmova iz Marvelova univerzuma. Kao posljedica toga Iron Man je postao tek gostujuća atrakcija vlastitog filma, netko tko se tu nalazi zato što zdrav razum nalaže tako, epizodist koji bi možda želio biti tu, ali mu autori ne daju.
Izgubio se usput i forte prethodnika - zabava - pa smo tako dobili i tek sporadično zanimljiv film koji je učinio jedinu grešku koju nije smio, da bude dosadan. Autorima na znanje, nikako nije dobar pokazatelj kad se u filmu čija je svrha isključivo zabaviti dosađujete u toj mjeri da se morate zabavljati sami, zlurado uočavajući u mraku kino dvorane prisutne logičke rupe i ine besmislice. Zadržavajući se još jednom u superjunačkoj domeni, umjesto da imamo jedan pandan "X2", dobili smo nešto bliže "Spidermanu 3". A što je najgore, uredno se ide dalje...
P.S. Kod vizualnog nemam nekih zamjerki, ali to je vjerojatno jer sam po tom pitanju zahtjevan tek u tolikoj mjeri da želim da mi je jasno što se na ekranu događa. Dakle, bez tog efekta Transformersa, gotovo sve prolazi pod podnošljivo.
