Kada bih morao birati između čisto zabavnog i pametnog filma, u većem broju slučajeva bi izabrao potonji. Naravno, ako bi bilo moguće da istovremeno bude i jedno i drugo, bilo bi to izvrsno, ali to je rijetko kada slučaj. Ako se zadržimo u uskim okvirima netipične superjunačke priče, konkurentski "Defendor" sa Woody Harrelsonom imao je potrebno zrno mozga, čak i slojevitosti, al je zakazao na zabavnom faktoru, dok je sa "Kick-Assom" situacija obrnuta.

Na trenutke je riječ o vrhunskom ostvarenju u domeni onoga što nazivamo filmskom zabavom, duhovitoj, šarenoj i prilično brutalnoj slikovnici čije su pokretne sličice prepune krvi, psovki, svakojakih pištolja, pušaka i hladnog oružja te nebrojenih referenci na filmski i stripovski svijet. No, ni sva sila takvih trenutaka nije dovoljna da bi se olako progledalo kroz prste nekim stvarima, najprije tome što pretjerano učestalo dolazi do zasićenja forsiranjem autora da im film bude što zabavniji dok je pretjerano brutalan, a ujedno da bude što brutalniji dok bi trebao biti ništa više nego zabavan.

Na često gubljenje momentuma se naslanja još pokoja stvar vrijedna spomena, najprije to što je film sasvim fino popunjen stvarima koje opasno plešu na granici nečega što bi trebalo biti inherentno cool i nečega što je jednostavno užasno naporno (šarolik, wannabe-tarantinovski soundtrack koji šara od Prodigyja do Morriconnea te kompletan lik Hit-Girl, i na papiru i na ekranu). Također, filmu jednostavno fali malo dubine, uz jednu jedinu, ali tim više hvale vrijednu iznimku.

Da se razumijemo, gledajući film ćete se bez imalo sumnje dobro provesti, te ako tražite nešto kvalitetno snimljeno, s glumačke strane solidno, a režijski itekako kompetetno odrađeno i u prvom redu zabavno ne morate tražiti dalje. No, ako preferirate da vam se zabava servira sa zrnom soli (u glavi, dakako), morati ćete tražiti dalje. Kako bi nekakav hibrid spomenuta "Defendora" i "Kick-Assa" bio film ipo, tako su zasebno oba tek negdje na 70-ak % kompletnog, pravog filma.