VijestiNajaveRecenzijeSound Of VisionKolumneSpecialForumImpressumSearchFAQ
infobox: SOBA PANIKE (Panic Room)

Bez ocjene
HRVATSKI NASLOV:
SOBA PANIKE
NASLOV ORIGINALA:
Panic Room
REŽIJA:
David Fincher
SCENARIJ:
David Koepp
GLAVNE ULOGE:
Jodie Foster, Forest Whitaker, Dwight Yoakam, Jared Leto, Kristen Stewart
ŽANR:
Triler
PRODUKCIJA:
Columbia
DISTRIBUCIJA:
Continental
TRAJANJE:
112 min
GODINA:
2002
IZDANJE:
kino
KOMENTARI:

Još nema komentara na ovu recenziju

Trenutno niste ulogirani pa ne možete ni dodavati komentare
« povratak
Recenzija: SOBA PANIKE / Panic Room

Recenzija: SOBA PANIKE / Panic Room SOBA PANIKE
(Panic Room)

Meg (Foster) netom je razvedena supruga milijunaša koja sa kćerkom (Stewart) traži novi smještaj. Odabire staru višekatnicu na Manhattanu. Kuća u svom središtu ima blindiranu sobu sa sustavom nadzora koju je bivši vlasnik načinio i nazvao "soba panike". Prve večeri u kuću upadaju trojica provalnika koji vjeruju da je prazna. Majka i kći bježe u sobu panike, ali novac koji provalnici traže upravo je ondje.

SOBA PANIKE / Panic Room

Veliki britanski pisac Graham Greene dijelio je vlastite knjige na "novels" - ozbiljne i s umjetničkim ambicijama, i "romances" - nepretenciozne špijunske trilere koje je pisao za kruh i maslac, i nije držao do njih. Problem s takvom podjelom sastoji se u tome što je gotovo nemoguće razlikovati prve i druge: knjige iz obje skupine imaju slične motive, slične filozofske nazore i blisku kvalitetu.

slika_3
slika

Priča o redateljskom opusu Davida Finchera slična je, a opet različita od Greeneove. Fincher prema vlastitom priznanju vlastite filmove dijeli na "films" - pretenciozne naslove koje radi za sebe i publiku, i "movies" - zabavljačke filmove koje radi samo za publiku. "Films" bi po toj distinkciji bili "Sedam" i "Klub boraca", "movies" pak "Alien 3" i "Igra". Štos je u tome da takvu podjelu primjećuje jedino autor: filmovi s oba popisa, naime, jednako su klaustrofobični i namršteni, imaju jednake stilske karakteristike, pa čak i paranoidni svjetonazor. Ipak, "The Game" je dosad najslabiji Fincherov film, "Alien 3" najprezreniji.

U takvoj podjeli novi Fincherov triler "Panic Room" bio bi čistokrvni "movie". Ali za razliku od filmova koje je dosad Fincher tako nazivao, u "Sobi panike" se to i vidi. U "Panic Roomu" redatelj nije SF akciju pretvorio u religijsku himnu (kao u "Alienu"), nije yuppievski triler pretvorio u borhesovsku klopku (kao u "Igri"). Prihvatio se komornog trilera i napravio komorni triler koji ima sve što đaku treba: dobre tipove i loše tipove, zaplet, suspens i razrješenje, točku klimaksa i hepiend. "Soba panike" prvi je Fincherov film uz koji lijepo idu mediokritetski atributi kao "solidan", "rutinski", "korektan" i "zanatski vješt". Svi su Fincherovi filmovi bili zanatski vješti, ali tko je nakon šoka zvanog "Sedam" ili "Fight Club" uopće razmišljao o zanatu? U "Sobi panike" kao da je Fincher htio pokazati da može biti "samo" režiser, a ne guru i prorok novog doba. Mnoge je to razočaralo. "Panic Room" je možda i zato popio dosta gorkih recenzija, po nama nepravičnih.

 
"Soba panike" nastala je po scenariju holivudskog veterana Davida Koeppa ("Jurski park", "Nemoguća misija") koji se u velikoj mjeri uklapa u šprancu Fincheru milih scenarija. Opet je riječ o filmu visokog koncepta koji se temelji efektnoj i klaustrofobičnoj centralnoj dosjetci. Ovdje se ta dosjetka sastoji u dvostrukoj opsadi: majka i kći (Foster, Stewart) ne mogu izići iz "soba panike" - blindiranog trezora usred vlastite kuće - jer su pod opsadom trojice provalnika (Whitaker, Leto, Yoakam). Ali, i provalnici su pod svojevrsnom opsadom: majka ih je vidjela, ne mogu pobjeći i za sobom ostaviti svjedoke, ne mogu ući u sobu panike, a u sobi panike k tomu je i plijen po koji su došli. S obje strane metalnih vrata otkucava trilerski sat: provalnicima prijeti danje svjetlo i policijska ophodnja, zabravljenoj obitelji činjenica da je kći dijabetičar uskraćen za insulin.

Riječ je ukratko o tipičnom komornom trileru, filmu kojeg komentatori opravdano povezuju s Hitchcockom, doduše često s pogrešnim Hitchcockom ("Dvorišnim prozorom"). U ograničenom prostoru žanrovske dramaturgije i kvadrature manhattanske kuće Fincher je trilerski obavezni program napravio bez greške. Film je uzbudljiv, stilski blještav, dinamičan i lakogledljiv. Mnogi će reći i plošan: majka i kći bezuvjetni su uzorci hrabrosti i odanosti, a zlikovci u znatnoj mjeri igraju žanrovski kanonizirane tipove (zli zlikovac, brbljavi zlikovac, okajani zlikovac). Unatoč tome, ne čini nam se da je "Panic Room" plitak film.

Na samom početku filma kad agent za nekretnine pokaže junakinji sobu panike, ona ga upita "Jeste li čitali Poea?". Ne slučajno. Svaki je Fincherov film - baš kao i najbolje Poeove proze - realizacija paranoje: straha od vlastitog tijela, od grijeha, od vlastite podsvijesti. I "Panic Room" je film paranoje, ne samo zato što je središnji motiv filma soba načinjena u paranoičnom strahu (soba panike), nego i zato što realizira u zbilji sve najdublje strahove razvrgnute obitelji. Premda Jodie Foster nije bila prvi Fincherov izbor za ulogu Sarah, upravo s Fosterovom u glavnoj ulozi "Soba panike" dobiva dodatno značenje. Samohrana majke, tumač uloge samohranih majki ("Mali čovjek Tate"), Fosterova je "Panic Room" do kraja pretvorila u priču o svijetu kojem nedostaje muškarac. Onog časa kad se taj muškarac pojavi, on (muž) postaje ne pomoć, nego dopunski uteg (postaje talac). Ta priča - priča o samohranoj majci pod opsadom - stvarna je tema "Panic Rooma". Fincher je napravio ozbiljan film o kušnjama matrijarhata sakriven iza lagane ljuske konfekcijskog trilera: njegov "movie", ukratko, skriva pod sobom pravi i duboki "film".

slika_2
slika_4
 
« povratak Jurica Pavičić
Bez ocjene
© 2003 popcorn.hr