Još od oscarovca kojem je potpisao scenarij, Matt Damon redovito plijeni pažnju, bilo da se našao u Drugom svjetskom ratu, kad je bio okružen hrpom zvjezdanih kolega u profesiji noćnih bravara, natjeravao se u moskovskom taksiju ili se van okvira velikog platna sprdao sa američkim televizijskim voditeljem Jimmyjem Kimmelom. Takav je i ovdje, kao naoko prilično zbunjen lik koji dječje naivno smatra kako ima blistavu budućnost u kompaniji čijem vrhu radi o glavi, a opet dovoljno promućurnom da za sebe izvuče priličnu, pa čak i pretjeranu korist. Da preformuliram, izvrsna rola, za barem dva koplja jača od one u Eastwoodovom "Invictusu".

Zato je sve ono što se vrti oko ovog živopisnog lika u nešto manjoj mjeri za toliku pohvalu, prvenstveno radi pretjerano neozbiljnog pristupa tematici (što je vidljivo između ostalog i po lepršavoj glazbenoj podlozi) čime se gubi na zanimljivosti čitavog slučaja, inače prilično interesantnoga u njegovoj debeloj ironiji i dosegu koji ide dalje od standardne priče o tipu kojem jednog dana dozlogrdi tolerirati muljažu matične mu firme i okrene se zakonu i pravdi.

Iako je ovisno o raspoloženju, koje je u ovom slučaju ovisilo i o ponešto krivim očekivanjima, ocjena komotno mogla i prema gore, kad se film rastavi na sastavne elemente ipak tu nema ničeg više od još jedne korektno odrađene redateljeve stilske vježbe izuzev izvrsnog Damona. Za nešto relevantniju, kvalitetniju i pamtljiviju Soderberghovu priču o suprotstavljanju korporativnoj politici treba okrenuti sad već desetljeće staroj, ali i dalje izvrsnoj "Erin Brockovich".