Već se kod modificiranog logoa kompanije Gaumont vidi da je ovdje riječ o nečemu što nismo očekivali. Na njega se naslanja i sličan efekt postiže izvrsno fotografirana i koreografirana uvodna sekvenca u kojoj ponešto ostarjeli junak nakon nekoliko minuta općeg nereda zapuhan dolazi redatelju i žali se kako to više nije za njega. Naravno, glatko popije odjeb, jer tko je on i što je on to napravio osim doveo Johna Wooa u Hollywood.

To je jedna razina na kojoj film izvrsno funkcionira, ona samoparodirajuća, u kojoj će herojski završetak i pozdrav okupljenim fanovima te 'high-five' sa specijalcima biti grubo prekinut, ali opet ne na način da ostanemo nezadovoljni time što naš junak ipak nije veći od života, već je nekako bliži primjerice fotoreporterki koju u zanosu nemilosrdno obara služba sigurnosti.

Također je i samoreferencirajući, na nešto neozbiljnijoj strani - od načina na koji gubi ulogu od kolege Stevena Seagala i njegova repića, ili trenutka sa izbijanjem cigarete iz usta - ali, što je važnije, i na onoj osobnoj, ranjivoj, u kojem nije kakav legionar ili specijalac, već samo Van Damme. Gotovo savršen komad monologa, u kojem čovjek ogoli dušu pred kamerama je neosporno najjači dio filma, u tih pet-šest minuta se pokazuje u nekom sasvim novom svjetlu, onom dostojnog priličnog respekta. Iskren, a istovremeno ne i patetičan ili nedajbože neuvjerljiv.

"JCVD" je tako možda i najugodnije iznenađenje ne samo u posljednje vrijeme, već na koje se može naletjeti uopće. Jako dobar komad drame koja izvrsno izgleda i zadovoljava i sa svojim komičnim, i akcijskim, i ljudskim elementima. Ako je dosad bilo normalno dignuti ruke od Van Dammeovih filmova, tako bi trebalo postati sasvim normalno pogledati ovaj i ostati otvorenih usta od čuđenja nad viđenim.