Oni neupoznati sa predloškom, među koje i sam spadam, dobar dio filma će provesti pitajući se o čemu se radi, pokušavajući složiti slagalicu i riješiti misterij. Nebitno da li će pritom pogoditi ili ne - ja primjerice nisam, i drago mi je što nisam - jer poanta nije u tome tko će pogoditi, a tko ne, već u tome što film uspješno zainteresira da o njemu mozga barem periferno, a da se pritom ne opterećuje previše. Ostatak ionako leži na autorima.

Za lijepljenje zasluženih mu pridjeva poput iznimno atmosferičan i napet film duguje kvalitetno odrađenoj polaznoj točki, zapravo jedinoj logičnoj kad je u pitanju čačkanje po ljudskoj psihi i percepciji stvarnosti - dakako, perspektivi pojedinca. DiCaprijev pojedinac, ovdašnji element analize, ratni je veteran i udovac, izmučen koliko sjećanjima na prizore oslobađanja logoraša Dachaua toliko i onima o preminuloj supruzi, kivan na jednog od doktora jer je njemačkog podrijetla, ali i jednog od pacijenata bolnice, čovjeka koji je odgovoran za smrt njegove supruge.

DiCaprio je pritom poslovično odličan, a ne zaostaje ni ostatak glumačke postave (prvenstveno Kingsley), nerijetko emitirajući osjećaj nelagode povećavajući tako ionako već dovoljno paranoično okruženje, kako za Danielsa, tako i za nas, i uspješno sakrivajući istinu, kako od Danielsa, tako i od nas. Film ujedno i izvrsno izgleda, te biva klaustrofobičan čak i dok se ne nalazi u zatvorenom prostoru, a i montiran je pomalo čudnjikavo, vjerujem poradi dodatnog izazivanja nelagode, vodeći malo pomalo do granice ludila i preispitivanja samih sebe. Opet, kako Danielsa, tako i nas.

Od ovomilenijskih suradnji Scorsesea i DiCaprija ovu bih rangirao odmah uz bok također jako dobrom prethodniku, s tim da za razliku od njega "Shutter Island" - kojem naprosto nešto nedostaje, ali ne mogu točno definirati što - i zaslužuje i praktički zahtijeva još jedno gledanje, ono van perspektive Teddyja Danielsa, koja tokom filma uspješno postaje i naša perspektiva, a film kojem uspije postići takvu vrijednost svaka čast. A samo rješenje, kao što rekoh, nije toliko ni bitno, bitno je ono što do njega dovede, a ovdje je taj put u najmanju ruku zadovoljavajući.