Dosta je to nategnuta usporedba, ne samo jer je Ozov film odličan, a Johnsonov tek solidan, već i radi toga što se u spomenutom slučaju radi gotovo isključivo o komediji sa kriminalnim elementom kao polaznom točkom. Taj je element ovdje ravnopravan drugoj dvojici, onom komičnom, kojem pripada čast najboljeg dijela filma, onog u kojem na vidjelo dolaze hobiji čudnovate Penelope (jako dobre Rachel Weisz), i onom romantičnom, gdje jako dobro do izražaja dolazi Brody sa svojom melankolijom.
U početku su vješto izbjegnuti neki očekivani standardi vezani uz priču i film plijeni pažnju čudnjikavim, suptilnim humorom sa par iznimnih scena i sekvenci (žongliranje upaljenim motornim pilama, dio spomenute scene sa hobijima), ali u drugoj polovici gubi zamah, humora lagano nestaje, a sve što nam ostaje je suhoparno praćenje rezultata - da li je još uvijek to sve skupa prevara, tko je uopće prevarant a tko prevareni, tko tu koga, na koji način i zašto.
U jednom trenutku stil života jednog od braće je okarakteriziran kao onaj Đure Zlikovskog - on pada tek kad pogleda dolje - pa tako i ovdje film nakon što se otkrije negdje na polovici nezaustavljivo pada, postajući repetitivnim, daleko manje uzbudljivim i čak na trenutke i zamornim. Dok braća uspješno prodaju i šarm i priču, nama autor u pokušaju oponašanja nekakvog vrsnog majstora prevare uvaljuje jedan za dva, samo šarm bez pokrića dobre priče, ali mu ne prolazi. Barem ne sasvim. |