Novi zanimljiv naslov u bogatoj niski boksačke filmografije zove se "Girlfight" (Boksačica). Riječ je o filmu koji je na naše tržište stigao sa zakašnjenjem i kao skromna videopremijera, ali njegov inozemni status kudikamo je bolji. "Girlfight" je, naime, 2000. osvojio grand prix kultnog američkog nezavisnog festivala Sundance, nakon čega je dobio i majors distributera. Autorica filma je žena pod imenom Karyn Kusama, redateljica kojoj je "Girlfight" prvi film, ali koja je pekla zanat kao asistentica kneza američkog indie-filma Johna Saylesa koji je na "Boksačici" i potpisan kao producent.
Ako vam zvuči neobično da se žena (i k tomu mlada) poduhvatila boksačkog filma, stvari postaju jasnije zna li se da je i junakinja filma žena-boksač, mlada njujorška Hispanka koja unatoč spolnim i mentalitetnim zabranama ulazi u ring i bogme svojski mlati. Da stvar bude zanimljivija, Kusama je film snimila inspirirana vlastitom boksačkom praksom u jednoj bruklinskoj vježbaonici. Film je snimila kao posvetu prešućenoj povijesti ženskog boksanja.
Naime, kazuju eksperti, žene su ukrštale šake još u antici, najstariji novovjeki ženski boks evidentiran je u Engleskoj 1722, a u SAD u Buffalu 1888. Nakon što su puno stoljeće bile istjerane iz boksa žene su se u njega vratile u devedesetima, 1993. su oficijelno priznate, a koncem dekade TV je nanjušila i prvu žensku šakačku zvijezdu, Christy Martin.
Junakinja "Boksačice" hispanska je cura iz Brooklyna koja želi poći putem Christy Martin. Diani Guzman u tome je zapreka otac, patrijarhalni macho koji vjeruje da gimnastičke dvorane nisu za cure i gunđa što mu kći baš nikad ne nosi suknju. Na boks zato tjera Dianina brata, senzibilnog mladića s artističkim sklonostima. Brat i sestra na koncu se dogovore da će ona umjesto brata trošiti novac koji otac daje za boksačke instrukcije. Tajnu mogu skrivati sve do časa kad Diana na počne službeno nastupati u borbama.
Kusamina "Boksačica" mogla bi se najbolje opisati kao spolno inverzna inačica "Billyja Elliota". Baš kao što junak "Billyja Elliota" teži preskočiti spolno-kulturalne ograde i umjesto normativnih afiniteta (pivo, boks, nogomet) razviti svoje (balet), to želi i Diana Guzman. Ali, dok muški junak Daldryjeva filma bježi od boksa i definiranog seksualnog identiteta, Kusamina heroina bježi u boks da bi umakla identitetu klinke koja se licka i sanjari udaju. Premda u "Girlfightu" nema gay-natruha (Diana ima frajera), i Kusamin je film neuvijeno seksualno-politički. Hispanska cura, naime, šakama traži muško poštovanja, a teško ga dobiva čak i u ringu naprosto zato što boksački pjetlići ne žele udarati ženu. I premda su "Billy Elliot" i "Boksačica" tematski inverzni blizanci, treba reći da su to svejedno vrlo različiti filmovi. Netko zločest rekao bi da je "Girlfight "Billy Elliot" iz kojeg su izbačeni svi zabavni dijelovi", a kad to kažemo uopće ne mislimo da je Kusamin film slabiji od razvikanog Daldryjeva. Britanski je film naprosto populistički orijentiran, mainstream uživancija skockana u skladu s blairovskom filozofijom filma koji alternativne i "progresivne" ideje omata u holivudski pakung. "Boksačica" je nešto sasvim drugo: to je smiren, ozbiljan, minimalistički film posve koncentriran na glavnu junakinju i njenu svakodnevicu.
Čovjek ne mora znati da je Kusama bila pomoćnica Johna Saylesa, a da u "Boksačici" prepozna rukopis indie- veterana. "Girlfight" sadrži upravo one vrline koje karakteriziraju najbolje Saylesove filmove poput "Usamljene zvijezde", "Osmorice van igre", "Matewana" ili "Grada nade". Kao i njen učitelj Kusama savršeno poznaje ono o čemu snima, zna se rastegnuti koliko joj mikroskopski budžet dopušta, izbjegava bilo kakvu redateljsku ekstravaganciju, a u korist dokumentarne pouzdanosti, reljefnosti likova i jasnoće vrlo jednostavne priče. To je upravo tip filma kakve "Sundance" u devedesetima forsira, izbjegavajući klišeizirano svođenje nezavisnog filma na tarantinizirane cool-krimiće. Baš kao i nekim drugim sundanceovskim otkrićima posljednjih godina, i u "Boksačici" postoji nešto strašno protestantsko, asketsko i disciplinirano. Taj minimalizam efekta i dosjetke na mora se svakom svidjeti, osobito ne u poredbi s prpošnim "Billy Elliotom". Ali, Kusamin film stoji čvrsto kao granit.
Bilo bi nepošteno pisati o "Girlfight", a ne spomenuti i glavnu glumicu Michelle Rodriguez. Rodriguez je debitantica i naturščik, a Kusama ju je pronašla nakon što je navodno na audiciji prorešetala 2000 cura. Neki zapadni kritičari komentirali su da je Kusama "pronašla ženskog Marlon Branda", i tu ima nešto. Premda na neortodoksan način lijepa, Michelle Rodriguez posjeduje nešto brutalno i opasno, a bez tog spoja "Boksačica" ne bi bila vjerodostojna. Michelle Rodriguez vjerojatno ćemo ubuduće često viđati, ali u filmovima gorim od ovog. |