Element radi kojeg film zaslužuje najviše pohvala bez imalo sumnje je vizualna strana. Iako su drastično različiti na svim poljima (uključujući i pristup animaciji), sve se segmente može, uzmemo li vizualni aspekt kao zajednički nazivnik, ocijeniti besprijekornima. Noirovska igra crno-bijelom i svjetla i sjene su, pogotovo u posljednjem segmentu, za bezrezervni naklon do poda svakom zastupljenom autoru.

Realizacija samih priča van domene vizualnog je već druga stvar, jer kao da je stavljena u drugi plan. Iako autori ne posižu za jeftinim trikovima u svrhu uzbuđenja i sve se svodi na sugestiju i iščekivanje, strah od nepoznatog i igru sa psihološke strane, ne nudi onoliko straha koliko i tame. Usto je i na pola puta između nedorečeno ekperimentalnog i narativno bezrazložno nekoherentnog, i to puno češće nego je potrebno.

Za dosta visoku konačnu ocjenu ipak ima opravdanje; ovih pola kokice više od one objektivno zaslužene film je dobio jer me svojom fantastičnom vizualnošću natjerao da potražim što se još kuha u radionici produkcijske kuće Prima Linea, što nikako nije zanemarivo.