Kada bi na papir stavili sve elemente koje čine ovaj film, a ima ih prilično jakih - sposoban redatelj, vrsna i aktualna glumačka imena, priča koja je, iako obrađena već nekoliko puta, opet dosta zanimljivija od primjerice priče o sukobu pojedinca sa duhanskom industrijom koju je ranije spomenut sposoban redatelj učinio zanimljivom usprkos njenom trajanju od dva i pol sata - trebali bi dobiti ako ne remek djelo, onda barem jedan jako dobar film, tradicionalno odlično snimljen i u najmanju ruku dobro odrađen s glumačke strane. No, film na koncu 'barem jako dobar' ipak nije.

Zašto je to tako, pojma nemam. Jer, i što je najgore, film jest i dobro snimljen, i jako dobro glumljen te, barem u uvodnih pola sata, ne pokazuje ni najmanju naznaku eventualne dosade. Međutim, tu ipak nešto ne štima, dal' se zvijezde ovaj put nisu poklopile ili što se već dogodilo, ali film nakon tih dva i kusur sati ostavlja osim dojma prilične dosade i onaj o izostanku napetosti kroz čitav film (čak i u scenama dok meci lete na sve strane, a da ponovim, u pitanju je Mann) te žal za onim možda i ključnim elementom u ovakvoj priči - privrženošću likovima. Ne nužno likovima, jednom liku, jednoj strani zakona, jednoj opciji, da navijam ili s jedne strane da Purvis sve riješi s par hitaca, ili s druge da Dillinger ipak ne ode na tu, za njega kobnu kino predstavu. Nula. Ništa.

A šteta. Prvenstveno potencijala. Jer jedno je kad je film sporiji, a opet drži pažnju (izvrsni Dominikov "The Assassination of Jesse James..." kao primjer jednog takvog prvi pada na pamet), a drugo kad je jednostavno nezanimljiv, kao što je ovaj. No, ako ništa drugo, postavlja izvrstan ogledni primjer situacije u kojoj je suma manja od zbroja svojih dijelova.