Sve kvalitete Quentina Tarantina kao autora prisutne su u filmu u samom početku, uporedo sa onima lika SS-ovca Hansa Lande i izvedbe fantastičnog Christopha Waltza (u trenutku pisanja za ulogu je skupio 22 nagrade, uz najvjerojatnije njih nekoliko još nerealiziranih – BAFTA, Oscar), neprikosnoveno najjače točke čitavog filma. Iako se na trenutke za okolicu ponašanjem predstavlja kao veseljak, Landa je u svakoj svojoj pojavi i autoritet koji uspijeva biti zastrašujuć' i dok se smješka, ozbiljno predan i dok je naoko lepršav te dijaboličan i u svom baratanju jezicima.

S druge strane, nazivno glavni lik Shosanne je najmanje zanimljiv - točnije najmanje zanimljivo realiziran, možda zato jer je pretjerano normalan za naći se u Tarantinovom filmu, i to u filmu u kojem pred vrsnim detektivom i poliglotom pod tečni talijanski prolazi Pittov brđanski naglasak a jedan Eli Roth uživa reputaciju mitskog golema. Također, sami 'gadovi' su tu ništa više od puke olovke s kojom će Tarantino napisati neki svoj Drugi svjetski rat (ili možda gumice?), a pri tom pretjerati osim u eksplozivnom finalu i dužinom počesto zamornog filma. Filma koji i nakon drugog gledanja ne ostavlja jači dojam od tek solidna ostvarenja, sa, istina, jednom fantastično napisanom i besprijekorno odigranom ulogom.