Prema raspoloživim informacijama, a shodno svojoj reputaciji, Day-Lewis se i onda kada nije bio ispred kamere držao uloge talijanskog redatelja. Vidljiva je posljedica tog pristupa u svakom njegovom filmu, kad skužite da taj čovjek ni ne glumi već on postaje lik, a lik postaje njime. U ovom slučaju to je skoro izgoreni umjetnik rastrgan između visokih očekivanja okoline, kompleksnih odnosa sa spomenutim ženama svog života (a svaka od njih na svoj način to i jest) i želje da barem malo sačuva u sebi onog dječaka kakav je nekoć bio. Takav je naš redatelj, samo mu pjesma baš i nije forte, ali bilo bi sasvim zadovoljavajuće kad bi to bio jedini od prisutnih problema sa glazbene strane.

Iako su glazbeni brojevi jako dobri sa scenografske, kostimografske i koreografske strane, predstavljaju problem iz dva znatna razloga. Onaj očit iz prve je taj što songovi ni u najmanjoj mjeri nisu zarazni; ne volite li onaj neugodan osjećaj kada vam i protivno vašoj volji u glavi danima ostaje kakva melodija, bit ćete zahvalni autorima "Nine", jer s tim nećete imati nikakvih problema nakon filma. Onaj drugi mnogo je ozbiljniji u svom narušavanju kvalitete filma, jer mu od prvog do zadnjeg svi znantno razbijaju prirodan tok. Fizički su odstranjeni od radnje i svode se na retrospektivu i digresije, pa svo to blještavilo i pršteći seksipil nakon nekog vremena (a to ovdje jako brzo dođe) služe sami sebi, a ne cjelini filma. Iole koherentniji i čvršći narativ je osim samim izletima u manje bitno opterećen i velikom količinom podjednako bitnih likova - koji to nisu, samo nas film pokušava uvjeriti u suprotno - i za nekakav optimum trebalo ih je odstraniti otprilike polovicu, na isti način na koji su odstranjene neke pjesme. Pogađate, njih otprilike polovica.

Usprkos tom izostanku pamtljivosti i loše riješenim tranzicijama sa priče na pjesmu i obrnuto, uvijek je užitak gledati na velikom platnu kako Daniel Day-Lewisa, tako i kolege mu, barem one koij su dobili nešto veću minutažu, prvenstveno Judi Dench s glumačke, a Marion Cotillard (koja je daleko dogurala od Bessonova "Taxija") sa one ženstvene strane, ranjive ali i seksipilne, povrijeđene ali i odlučne. Ujedno i glumačke, dakako.

A na koncu, sam film se u jednom trenutku najbolje okarakterizirao, u vidu Hudsoničine novinarke koja tvrdi kako je 'stil novi sadržaj'. Možda i jest tako, ali dobar stil za razliku od dobrog sadržaja u ovom slučaju nije predodređen za veći uspjeh, bar onaj kvalitativni.