Kako film narativno nije bez mana, dosta toga ovdje ovisi o Downeyevom šarmu i kemiji između njegova Holmesa i Lawova dr. Watsona, što je u oba slučaja, posebice izvrsnom potonjem, itekako uspjelo. No, već digresiram sa pozitivnim stvarima bez da su do kraja definirane one loše. U svojoj osnovi film previše petlja sa nadnaravnim, kao da je potreba učiniti nešto monumentalno i na višoj razini da bi film bio dobar, a na trenutke se treba i dvostruko držati 'oči širom otvorene', nešto što je u suprotnosti sa onim više zabavi nagnutim dijelom filma. Koji, kad smo ga se već dotakli, tu i tamo djeluje pretjerano prvoloptaški i jeftin, čak i forsiran.

No čak i takav, neujednačen i donekle osakaćen radom čak četvorice scenarista, film se ni u jednom trenutku ne dotiče domene lošeg. Do posljednjih nekoliko minuta zabavnom kvalitetom drži čvrstu, okruglu trojku, da bi tada stvari malo bolje sjele na mjesto, u još jednom izvrsnom Holmesovom opservacijskom vrhuncu, kako vezanom za problematiku ovog poglavlja, tako i u postavljanju vjerojatno neizbježne franšize. Sve to dakako vrteći se oko neosporno šarmantnog i ovdje jako dobrog, ali ipak ne vrhunskog Downeyja.

Ovaj put samo u funkciji redatelja, Ritchie je svoj posao odradio možda malo manje prepoznatljivo, ali umješno i više nego zadovoljavajuće, posebice u slow-motion sekvencama, gdje je bez problema učinio usporeno dinamičnim i napetim, čak eksplozivnim, i zaslužuje palac gore bez imalo zadrške.

Zaživi li ova revizija Holmesova lika kao serijal, a nije daleko od toga, svi relevantni zaslužili su povratak, a sa zanimanjem očekujem prvenstveno odabir za ulogu stanovita profesora...