Kao što se već iz foršpana filma naslutiti dade, čitav film sagrađen je oko prilično sumanute premise, lišen je uvoda i raspleta, te se nalazi negdje na pola puta između lijepljenja pridjeva zabavnog i lošeg. Utjecaja na Wimmerov scenarij ima odasvud, od Fincherova remek-djela pa do beskonačnog "Saw" serijala, no posuđeni su uglavnom oni manje značajni elementi, a i dijalog mu je na trenutke kriminalno loš. Moralna su pak pitanja kojima se kao film bavi tu tek kao šlampavo odrađena popuna prostora i ne idu dalje s početne točke, nekakvih općenitih polaznih teza o šupljikavosti nazovi pravnog sustava.

Ne pomažu u takvoj situaciji ni uzalud potrošeni glumci (prvenstveno tu mislim na Violu Davis i Bruce McGilla, Foxxu je dano dosta više vremena te ga nije sasvim potratio), te se jedino i inače mi simpatičan Butler drži iznad površine. Isto tako, određenu zabavnu crtu filmu ipak ne mogu poreći, te da nije rupe u finalu, malo manje izgovorenih nebuloza i nešto suvislijeg početka i završetka mogao je biti čisto korektno odrađen film. Ovako mu ipak na koncu ide, uz dakako brzu zaboravljivost viđenog, i negativan predznak.