Izbacivanje nekih stvari ne bi li se prilagodilo limitima koje postavlja nekakvo razumno trajanje filma rezultiralo je višestrukim raslojavanjem Saramagove proze. Sad, ne govorim konkretno o dijelovima radnje, jer je gubitak nečeg takvog u pravilu neizbježan, već o dubini koju može ponuditi pisana riječ, prvenstveno u dvije stvari - onome što se naziva porukom koje djelo odašilje, i u ovom slučaju konkretno o iznimno živopisnim i mučnim prikazima užasa situacije u kojoj su se (inače neimenovani) likovi našli, od toaleta ispunjenim fekalijama i silovanjima kao naknadom za hranu do smrti prouzrokovane nemarom kako nadležnih tako i prisilnih sustanara.
S druge strane, neke je stvari puno lakše probaviti u formi pisane riječi nego kad nam kao medij za pripovijedanje služi slika - primjerice, psi koji jedu mrtvace na ulici - i tu je Meirellesov film najviše uspio u prenošenju napisanog na veliko platno. I inače izvrsno vizualiziran gotovo beskrajnom poplavom bijele boje i naglašene svjetlosti u svijetu slijepih ljudi, nudi i par scena da se koža pošteno naježi dajući nam bez ustezanja na uvid ono s čime bi u svojoj glavi mogli tek koketirati, a po potrebi i sasvim preskočiti.
Meirellesov film je u konačnici jako dobar vizualni kompanjon izvrsna predloška, u kojem materijala ima najviše za one koji su s njim upoznati dodajući mu komponentu koja nedostaje te je konačna ocjena negdje između one koju zaslužuje kao film koji stoji samostalno (ta bi, dakako, bila niža) i one koju nepobitno zaslužuje kao jako, jako dobar vizualni partner samoj knjizi. |