Iako bi kao strip vjerojatno funkcionirao vrlo dobro, čak i s ovako postavljenom kronologijom (osobno bih sekvencu s Wolverineom kao dječakom gurnuo negdje kasnije kao flashback), u filmu vrijede neka drugačija pravila. 'Origin' priča popularnog Marvelovog superjunaka u formi dugometražnog igranog filma krcata je logičkim rupama, neovisno da li ga gledamo kao zasebnu cjelinu ili pak nešto vezano uz X-Men franšizu i određena plitkim, ako ikakvim karakterizacijama i klišeiziranim, prvoloptaškim parolama koje nam se serviraju pod dijalog.
No, ne može se poreći izvjestan životinjski šarm Schreiberova Victora Creeda i nestašno neodoljiva Kitscheva Gambita (inače dugoočekivanog ljubimca obožavatelja), s tim da je obojici dan nevelik prostor za manevar da bi ostavili iole veći pečat. S druge strane, iako fizički jako impresivan, Jackmanov je Wolverine ovdje sveden gotovo samo na to, bez natruhe lika koji nam je prezentirao Singer, dok je Hustonov Stryker toliko jednodimenzionalan i isprazan te posljedično i potrošen lik da je na trenutke bolno gledati njegovu pojavu na ekranu.
Kao što rekoh, kao strip bi vrlo vjerojatno funkcionirao, međutim kad krenem gledati film onda želim da mi se ponudi film. Dakle sve samo ne stotinu minuta svođenja na demonstriranje napretka CGI čuda nespretno povezanih nekolicinom otrcanih fraza. Čak i kao ljetna razbibriga funkcionira tek donekle, a i to tek zahvaljujući tome što tih stotinjak minuta brzo prođe. Što je dobra stvar iz barem dva razloga. |