Rijetko, ako ikad, se može reći da je kompliment nekome reći da izgleda užasno. Međutim, kada bi nešto slično u vašem smjeru doletjelo od jednog surogata, vizualno savršene zamjene za vaš stvarni, ljudski lik, na dobrom bi putu bili da kažete sami sebi da ste nešto postigli u životu. Barem gledano sa ljudske strane, one koja nije lišena fizičkih nedostataka - dobro, barem one koja ne odgovara ovomjesečnoj predodžbi ljepote - ili, nedajbože, karakternih mana koje vas definiraju. S druge strane, postoji li bolji način od izbjegavanja svađe sa boljom polovicom od isključivanja stroja koji kontrolira vaš surogat?
Dakle, osnovni koncept bio je prepun potencijala za izrugivanje današnjoj pomami za korištenjem virtualnog alter-ega i sve većom izolacijom kao posljedicom. No negdje između redikulozne frizure Brucea Willisa (tj. njegova surogata) i prikaza ljudi kao skoliotičnih i atrofiranih zombija, većih karikatura samih sebe od surogata kojima upravljaju film se, nažalost, zagubio. I to već negdje u prvoj trećini, dosadom podjednako natopljenoj kao i one dvije koje su uslijedile.
Redatelj Mostow i duo Brancato-Ferris uspjeli su stvar uprskati što bezrazložno hektičnim akcijskim scenama (naspram kojih su one Paula Greengrassa tek dječja igra), što mlakim i predvidljivim rješenjima u narativnom dijelu. Donekle su i mogli spasiti situaciju u "Terminatoru 3", najprije jer su imali puno jaču bazu nego što je to ovdje slučaj, ali ostavljeni sami sebi tek tu i tamo proviri njihova sposobnost da svedu film na nešto više od trivijalnosti bezrazložnog razbijanja automobila. |