  |
|
| HRVATSKI NASLOV: |
| NIČIJI SIN |
| NASLOV ORIGINALA: |
| Ničiji sin |
| REŽIJA: |
| Arsen Anton Ostojić |
| SCENARIJ: |
| Mate Matišić |
| GLAVNE ULOGE: |
| Alen Liverić, Mustafa Nadarević, Biserka Ipša, Zdenko Jelčić, Goran Grgić, Daria Lorenci, Nikša Mrkšić |
| ŽANR: |
|
Drama /
Kriminalistički
|
| PRODUKCIJA: |
| Jozo Patljak |
| DISTRIBUCIJA: |
| Alka-Film Zagreb |
| TRAJANJE: |
| 100 min |
| GODINA: |
| 2008 |
| IZDANJE: |
 |
| Re: NIČIJI SIN / Ničiji sin |
Na 54. Međunarodnom filmskom festivalu u Valladolidu, u Španjolskoj, koji se održao od 23. do 31. listopada, film NIČIJI SIN, nagrađen je Nagradom žirija mladih, u natjecateljskom programu "Mjesto susreta" u kojem je sudjelovalo 16 igranih filmova iz čitavog svijeta.
U obrazloženju svoje odluke, ocjenjivački sud sastavljen od mladih autora navodi sljedeće:
"Za snažan prikaz socijalnog konteksta poslijeratnog Balkana, složenu priču koja se besprijekorno razriješi, čudesnu interpretaciju glavnog glumca, popraćenu izvrsnom glazbom i
jedinstvenom tehnikom filma."
|
| Komentar: Gand 04.11.2009. |
|
| Trenutno niste ulogirani pa ne možete ni dodavati komentare |
|
|
|
NIČIJI SIN
(Ničiji sin) |
|
Ivan Barić živi u Sisku. Vođa je lokalnog rock benda s velikim planovima za iduću godinu. No umjesto MTV-ja dešava mu se rat, te kao dragovoljac odlazi na bojište gdje ubrzo biva zarobljen. Nekoliko godina kasnije, Ivan je bez obje noge i kroz svoj se PTSP-jem zatrovan život kreće u invalidskim kolicima. Djevojka s kojom je u bendu dijelio strast prema glazbi i imao vezu, uzela je njihovog sina i napustila ga. Opterećen novim stanjem u kojemu se ne uspijeva snaći, sve više pribjegava alkoholu i povlačenjem u osamu svoje sobe u roditeljskoj kući.
|
|
| | | |
| Ivanov otac Izidor, politički je neistomišljenik bivšeg državnog sustava zbog čega je u mladosti robijao. Dok Ivan dane provodi po sisačkim kavanama, Izidor se probija na lokalnoj političkoj sceni kandidaturom za ulazak u Hrvatski sabor. Druga žena u Ivanovom životu njegova je majka, koja se kao i njegova bivša supruga teško snalazi u ratom opterećenoj i politički prenaglašenoj okolini, no za razliku od bivše snahe ona svom suprugu daje veliku potporu. Dok su lokalni izbori u tijeku, na vrata Barićevih zvoni srpski povratnik Simo Aleksić, inače bivši načelnik sisačke policije koji je u prošlosti zatvarao Izidora. Simo mračnom tajnom ucjenjuje Izidora želeći iznuditi novac koji bi mu pomogao vratiti bespravno mu useljenu kuću, no Simin dolazak tek je vrh ledenog brijega bizarnog odnosa s Barićevima čije će se klupko tek razmotati i obitelj odvesti u još veću tragediju. |
Ostojićev je film na prošlogodišnjem 55. Festivalu igranog filma u Puli odnio šest zlatnih Arena; za najbolji film, režiju, glavnoga glumca, glazbu, zvuk i specijalne efekte, a ovjenčao se i "Oktavijanom" nagradom Hrvatskoga društva filmskih kritičara. S pravom, jer "Ničiji sin" je režiran pedantno, s visokim osjetom za estetiku koja se očituje u svakom kadru, rezultirajući dramom iznimne atmosfere. Ostojić priču slaže retrogradnim rezovima s teško primjetnim šavovima, pa film već od samog početka uvlači nemir u gledatelja, a pri tome nas vrlo vješto navodi na pogrešne zaključke, mada nam ostavlja prave tragove. Ako film zamislimo kao dramu u tri čina, priča počinje drugim činom, središnji dio filma vodi nas na početak priče, koji se konačno zaokružuje finalem.
Film počinje scenom u kojoj Ivan Barić sjedi za stolom kavane okićene prenaglašenom domoljubnom ikonografijom u kojoj grupa skinheada pjeva ustaške budnice. Dok glavni junak kontrira četničkom koračnicom "Tko to kaže, tko to laže..." očevidno želeći isprovocirati sukob, vremešni bračni par istovremeno uklanja okrvavljeni leš s poda svoje kuće, odvozi ga automobilom u kišnoj noći i pokapa na osamljenom mjestu. Mada su svi krimi stereotipi ponuđeni kao na pladnju, ubojica nije onaj na koga ćemo odmah posumnjati, a motiv je daleko od površne slike koja nam se nudi prikazom duševnog nemira koji prožima likove, na koje se doduše, ritam filma ponajviše oslanja što ne bi bilo upola uspješno da izbor glumaca nije ovako impresivan.
Glumački postav je bez slabe karike, od već legende Nadarevića, preko izvrsne Ipše, pa do karakterno snažne Lorenci čiji izbor nekoga može čak i začuditi. Njezin snažan karakter je u nerazmjeru s minutažom pojavljivanja, što je po nekim površnim zaključcima unizilo njezinu ulogu, no baš naprotiv, njezin lik je iznimno težak, na njoj počivaju velike odluke zahvaljujući kojima će se na koncu posljednja generacija Barićevih otrgnuti obiteljskoj tragediji. Alen Liverić u glavnoj ulozi briljira. Za ulogu vojnog invalida pripremao se iscrpno i posvećeno, susrećući se u rodnoj Rijeci s vojnim invalidima i veteranima oboljelim od post traumatskog stresa. Njegova filmska agonija je vrišteće realna, njegova sudbina je bolna za gledanje, i prvo bi čudo bilo da mu u krilo nije pala Zlatna arena za najboljeg glumca.
Svakako vrijedi izdvojiti i glazbu koju osim scenarija potpisuje svestrani Mate Matišić, a koja izvrsno podiže ugođaj filma, pa čak i u scenama u kojima se ne dešava ništa posebno, ona u gledatelja unosi nemir i tjeskobu.
Možda bi Ostojić još i bolje poentirao da se odlučio film zaokružiti uvodnom scenom iz kavane ostavljajući krug bizarnosti zatvorenim, umjesto što se priklonio odluci o završnom činu. No i ovaj je potez dovoljno hrabar da ga ne bi cijenili, jer u poplavi „nedorečenih“ filmova koji gledatelja prisiljavaju na aktivnu realizaciju finala, ovako potpisao djelo svršeno je po recepturi grčke tragedije sa svim svjesnim opasnostima od osude školskom pristupu.
Bez obzira na te detalje, „Ničiji sin“ je film koji se na najbolji mogući način pozabavio poslijeratnom stvarnošću na Balkanu. Tragičari ove priče izvrsno su oslikali apsurd ratovanja i ljudskog sljepila u ranjiva vremena kad aparati moći vješto manipuliraju ljudskim osjećajima pretvarajući samosvjesne osobe u osjetilne, mentalne i fizičke invalide. Film, a najsnažnije se to osjeti kroz Liverića, na jezovit način propitkuje svakoga od nas o smislu i postojanju identiteta, jer i Hrvatstvo, i Srpstvo i religijski ustroji, sve su to subjekti koje je netko drugi odabrao umjesto nas, ukalupljujući nas u već zgotovljene forme u kojima se učimo ponašati.
Opterećeni time, nismo u stanju odabrati svoju sudbinu, pa čak ni kad nam voda dođe do grla, već ćemo radije pronaći modus kojim bi nekog drugog naveli da umjesto nas donese teške odluke, jer se one takve kakve jesu kose s dogmama u kojima smo odgojeni. Gdje je u svemu tome čovjek kao iskonski potencijal, na to si odgovorite sami. Ili ako nemate hrabrosti, jednostavno dopustite neka to umjesto vas učini „Ničiji sin“. |
|
| | | |
|
|
|
