Čak i potpuna demokratizacija akademskog literarnog kanona koja se dogodila u postmoderni nije pomogla Ludlumu. Dok su neki Ludlumovi žanrovski sudruzi kao le Carre ili Cruz Smith postali objektom visoke filologije, Ludlum je ostao ono što je uvijek tešio biti: profani zabavljač, populistički fabulator čiji debeli romani puni peripetija savršeno ubijaju vrijeme u metrou ili za kišne jesenske subote. Ludlumovi zapetljani trileri nikad nisu doista shvaćeni kao relevantna kultura, i zato ima mnogo ironije u činjenici da ekranizacije tih romana taj status stječu.

U slučaju filma “Bouneov identitet”, međutim, ta je ironija pravična. Nastao prema vjerojatno najpopularnijem Ludlumovom romanu, ovaj film Douga Limana onoliko je populistički, zabavan i ležeran koliko Ludlumova publika očekuje. Istodobno, “Bouneov identitet” je u poredbi s aktualnim standardom holivudskog idiotizma pravo carstvo dobrog, inteligentnog obrta. Posve nepretenciozan, Limanov film ima emocionalnu finoću. Premda akcijski brz, on zazire od računarskih kataklizmi i spotovske montaže. Fabularno vrtoglav, svejedno je dramaturški solidno skovan. “Bourne's Identity” komad je starinskog, dobrog holivudskog inženjeringa kakav je u Kaliforniji postao opasno rijedak.

A isprva nije izgledalo da će biti tako. Negdje tijekom svog nastanka “Bourneov identitet” se doimao kao film osuđen na fijasko. Producenti filma za redatelja su odabrali Douga Limana, ponešto precijenjenog neovisnog redatelja koji je filmovima “Swingers” “Getting In” i “Go” (Divlja noć) stekao status niskobudžetskog filmskog intelektualca. Uspjesi spektakala poput “Spider-Mana” ili “Tigra i zmaja” koje su režirali bivši nezavisnjaci (Raimi, Ang Lee) naveli su i producente “Bournea” da unajme svog “indiea”, ali su se ubrzo opekli. Liman je za sitnicu od osam milijuna dolara probio budžet, tijekom snimanja mahnito je mijenjao scenarij, a u jednom trenutku je preko noći odlučio izbaciti niz scena koji je koštao milijun i pol dolara. Premijera je u posvemašnjoj agoniji zakasnila devet mjeseci, a jedan od producenata tijekom je snimanja izrekao rečenicu koja u komercijalnom filmu znači smrtnu osudu: “redatelj nije došao na snimanje s jasnom vizijom što želi”.

Kad se o nekom holivudskom filmu čuju unaprijed takve vijesti, onda očekujete sumrak pameti tipa “Waterworld” ili “Hudson Hawk”. Zato su svi ostali otvorenih usta kad se “Bourneov identitet” premetnuo u trijumf. Recenzije su bile sasvim povoljne, publika je pohrlila u kina i utršak je ubrzo dvostruko premašio divovski budžet.

Kad čovjek film vidi, jasno mu je i zašto. Od mnogo krivih načina na koji se ovaj film mogao napraviti, Liman i družba odabrali su jedini pravi. Bitno su otpetljali Ludlumov hiperzamršeni zaplet. Istrijebili su hladnoratovske implikacije priče (roman je objavljen 1984), pa čak izbacili i terorista šakala koji je važan faktor u knjizi. Odabrali su dvoje glumaca (Matt Damon i Franka Potente) koji nisu klasični herojski par, ali zrače emocionalnom inteligencijom. Takvih dvoje heroja stalno sidre film i sluše kao protuteža ludlumovskoj špijunskoj zavrzlami koja je u filmu totalno stilizirana i bondovski šašava. Doda li se tome efektno korištenje europskih lokacija (Italija, švicarska, Francuska), dobivamo akcijski film sa starinskom aromom i modernim tempom. “Bourne's Identity” živi je dokaz da u filmu neki put iz kaosa doista može nastati kozmos, a producenti već najavljuju još dva nastavka trilogije s Dougom Limanom na redateljskom stolčiću.